Oskar Vajd - Sretni princ
Visoko iznad grada, na visoku stupu, stajao je kip sretnoga princa. Bio je sav pozlaćen
tankim listićima čistoga zlata, oči su mu bile dva sjajna safira, a krupan crven rubin sjao mu
se na balčaku.
I zaista su mu se jako divili – Krasan je kao vjetrokaz – primijeti jedan gradski
vijećnik koji je želio steći slavu da ima umjetničkoga ukusa – samo nije nipošto tako
koristan – nadoveže jer se je pobojao da ga svijet ne bi smatrao nepraktičnim, a to on zaista
nije bio.
– Zašto nisi poput sretnoga princa – pitala je nježna majka maloga sinčića koji je
plakao za Mjesecom. Sretni princ i ne sanja da plače za ičim.
– Veselim se što ima ikoga na svijetu tko je posve sretan – mrmljao je razočarani
čovjek gledajući divni kip.
– Baš je kao anđeo – rekoše djeca iz sirotišta kad su izišla iz stolne crkve u skrletnim
kabanicama i s čistim bijelim ovratnicima.
– Otkud vi to znate? – reče učitelj matematike – nikada niste vidjeli anđela.
– Ah, jesmo u našim snima – odgovoriše djeca; a učitelj matematike namrštio se i uzeo
jako strogo gledati jer nije odobravao da djeca sanjaju.
Jedne noći poletjela iznad grada mala lastavica. Prijateljice su joj prije šest tjedana
otputovale u Egipat, ali ona je zaostala jer se zaljubila u prekrasnu trsku. Srela ju je rano u
proljeće kad je letjela niz rijeku za velikom žutom leptiricom i tako se zanijela za njenim
vitkim stasom da je stala i uzela joj govoriti.
– Bih li te ljubila? – reče lastavica koja je voljela govoriti naprečac, a trska joj se
duboko poklonila. Tako je ona stala letjeti oko nje, krilima dodirivati vodu i okruživati je
srebrnim valićima. To je bilo njezino udvaranje i potrajalo je cijeloga ljeta.
– To je smiješna sklonost – cvrkutale su druge lastavice – trska nema novaca, a previše
rođaka – i zaista je rijeka bila puna puncata trske. A kad je došla jesen, odletješe sve
lastavice.
Kad su odletjele, ostala ona sama i stala joj dodijavati romantična ljubav. – Ne zna ona
razgovarati – reče lastavica – i ja se bojim da nije koketa jer neprestano flertuje s vjetrom.
I zaista, čim vjetar zapuše, trska se dražesno klanjala. – Priznajem da je kućevna –
nastavi lasta – ali ja volim putovati, pa bi trebalo da i moja žena voli putovati.
– Hoćeš li sa mnom? – zapita je naposljetku, ali trska odmahne glavom, jer toliko je
bila privržena zavičaju.
– Ti si se poigravala sa mnom – vikne lasta. – Ja odlazim k piramidama. Zbogom! – i
ona odleti.
Letjela je cio dan, a noću stigla u grad. – Kamo ću svratiti? – reče – valjda se grad
pripremio.
Onda opazi kip na visokom stupu.
– Na taj ću kip – uzvikne – krasno je mjesto i mnogo ima svježa zraka. Spustila se
dakle baš između stopala sretnoga princa.
– Ja imam zlatnu spavaću sobu – reče potiho sama sebi kad se ogledala i htjede
zaspati; ali baš kad je stavila glavu pod krilo, kanula na nju krupna kap. – Čudna stvar! –
klikne lasta – nema na nebu ni oblaka, zvijezde su sasvim jasne i sjajne, a ipak daždi. Zaista
je strašna klima u sjevernoj Evropi. Trska je voljela kišu, ali to je bila samo njezina
sebičnost.
Onda kane druga kap.
– Što koristi taj kip ako ne može zaštititi od kiše? – reče lasta – moram se ogledati za
valjanim dimnjakom – i ona odluči odletjeti.
Ali prije nego što je raskrilila krila, kanula treća kap pa lastavica pogledala gore i
spazila... Ah, što je spazila?
Oči sretnoga princa bile su pune suza i suze su mu tekle niz zlatne obraze. Lice mu je
na mjesečini bilo tako krasno da se mala lastavica ražalila.
– Tko si ti? – zapita ona.
– Ja sam sretni princ.
– Zašto onda plačeš? – zapita lastavica – sasvim si me smočio.
– Dok sam živio i imao ljudsko srce – odgovori kip – nisam znao što su suze jer sam
živio u dvorcu Sans-Souci kamo je tuzi zabranjen ulaz. Po danu sam se igrao u vrtu s
drugovima, a uvečer sam vodio ples u velikoj dvorani. Oko vrta je bio jako visok zid, ali ja
nisam nikada zapitkivao što je za tim zidom jer sve je oko mene bilo tako krasno. Moji su
me dvorani zvali sretnim princom i zaista sam bio sretan ako je užitak sreća. Tako sam
živio i tako sam umro. A sada, kad sam mrtav, uznijeli su me ovamo u visinu te vidim svu
rugobu i svu nevolju u svojem gradu pa iako je moje srce od olova, ipak mora plakati.
– Što, nije od suha zlata – reče lastavica sama sebi. Bila je preuljudna da bi glasno
izustila ikakvu osobnu primjedbu.
– Daleko – nastavi kip tihim zvučnim glasom – daleko u maloj uličici ima siromašna
kuća. Jedan je prozor otvoren i kroz prozor vidim ženu kako sjedi za stolom. Lice joj je
mršavo i jadno a ruke hrapave i crvene, sasvim izbockane od igle, jer ona je švelja. Veze
ona pasiflore na svilenu haljinu koju će najdražesnija dvorska gospođica kraljičina obući na
skorom dvorskom plesu. U kutu u sobi na postelji leži bolestan njezin mali sinčić. U
groznici je i ište naranču. Majka nema ništa da mu da osim vode iz rijeke i on plače. Lasto,
lasto, mala lasto, ne bi li joj ponijela rubin iz mojega balčaka? Noge su mi pričvršćene uz to
podnožje i ne mogu se pomaknuti.
– Očekuju me u Egiptu – reče lastavica. – Drugarice mi lete amo-tamo iznad Nila i
razgovaraju s krupnim cvijećem lotosovim. Ubrzo će krenuti na noćište u grob velikoga
kralja. Kralj je tamo u svojem islikanom lijesu. Omotan je žutim platnom i balzamiran
travama. Oko vrata mu je lanac od blijedozelena nefrita, a ruke su mu kao uvelo lišće.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – ne bi li ostala kod mene jednu noć da budeš
glasnik moj? Dječak je tako žedan, a majka tako žalosna.
– Ja baš ne volim dječake – odgovori lasta. – Ljetos sam živjela na rijeci, a dva surova
dječaka, mlinarovi sinovi, neprestano su bacali za mnom kamenje. Nisu me nikada
pogodili, razumije se; mi lastavice predobro letimo da bi nas pogodili, a osim toga ja sam
od porodice, koja je čuvena zbog hitrine; ali ipak to dokazuje da ne znaju za poštovanje.
No sretni je princ gledao tako tužno da se mala lasta ražalostila. – Jako je studeno
ovdje – reče ona – ostat ću s tobom jednu noć da ti budem glasnik.
– Hvala ti, mala lasto – reče princ.
Tako je lastavica iskljucnula iz prinčeva mača veliki rubin i poletjela s rubinom u
kljunu preko gradskih krovova.
Preletjela je toranj stolne crkve na kojem su isklesani bijeli mramorni anđeli. Preletjela
je palaču i čula plesnu svirku. Krasna djevojka izišla sa svojim dragim na balkon. – Kako su
divne zvijezde – reče joj dragi i kako je divna moć ljubavi!
– Nadam se da će mi haljina biti gotova na vrijeme za dvorski ples – odgovori ona –
naredila sam da bude izvezena pasiflorama; ali švelje su tako polagane.
Preletjela lastavica rijeku i ugledala svjetiljke što vise o jarbolima na brodovima.
Preletjela geto i vidjela stare Židove kako trguju i na bakrenim zdjelicama broje novac.
Naposljetku stigla k siromašnoj kući i zavirila u nju. Dječak se premetao u groznici na
krevetu, a majka se izmorila i zaspala. Lastavica skoči u kuću i ostavi veliki rubin na stolu
kraj ženina naprstka, zatim poleti polako oko postelje hladeći krilima dječaku čelo.
– Kako me hladi – reče dječak – zacijelo mi je bolje – i on zapadne u sladak drijem.
Lastavica nato odleti natrag k sretnomu princu i ispripovijeda mu što je uradila.
– Čudno je – reče ona – ali meni je sada sasvim toplo, premda je tolika studen.
– To je zato jer si učinila dobro djelo – reče princ. I mala lasta započe misliti, a onda
zaspi. Kad god je započinjala misliti, hvatao ju je san.
Kad je svanuo dan, odleti lasta na rijeku i okupa se. – Neobična pojava – reče profesor
ornitologije kad je prolazio mostom. – Lasta u zimi!
I napisao je o tom dugo pismo lokalnomu listu. Svi su to pismo spominjali, bilo je
puno riječi koje nitko nije razumijevao.
– Noćas ću ja u Egipat – reče lastavica i razdraga se od te misli. Pohodila je sve javne
spomenike i dugo sjedila na vrhu tornja. Kud god je dolazila, živkali su vrapci i govorili
među sobom: – Kako ugledan stranac! – i ona se jako veselila.
Kad je Mjesec izišao, odletjela lasta natrag k sretnom princu. – Imaš li kakvu poruku
za Egipat? – dovikne mu – upravo polazim.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – ne bi li ostala sa mnom još jednu noć?
– Očekuju me u Egiptu – odgovori lastavica. – Sutra će moje drugarice odletjeti k
drugomu slapu. Voden-konj leži tamo pod sitinom, a na velikom granitnom prijestolju sjedi
bog Memnon. Svake noći pazi on na zvijezde, a kad sine zvijezda jutarnjica, ispušta krik
radosti, a zatim zašuti. U podne dolaze žuti lavovi piti vode na obalu. Oči im nalikuju na
zelene berile, a rika im je glasnija nego rika slapa.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – daleko preko grada vidim mladića u tavanskoj
sobici. Nagnuo se nad stol prekriven papirima, a u čaši kraj njega kita je uvelih ljubičica.
Kosa mu je smeđa i kuštrava, usne rumene kao mogranj, a oči krupne i sanjarske. Nastoji
svršiti dramu kazališnomu ravnatelju, ali mu je prehladno i ne može dalje pisati. Nema
ognja u peći, a od gladi je iznemogao.
– Ostat ću još jednu noć s tobom – reče lastavica u koje je zbilja bilo dobro srce. – Bih
li mu odnijela koji rubin?
– Jao, nemam više rubina – reče princ – preostale su mi jedino još oči. Oči su mi od
rijetkih safira koji su doneseni iz Indije prije tisuću godina. Iskljucni mi jedno oko i odnesi
mu ga. On će ga prodati draguljaru te će kupiti hrane i drva i dovršiti svoju dramu.
– Dragi prinče – reče lastavica – ne mogu to učiniti – i ona zaplače.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – učini kako ti nalažem.
Lastavica iskljucne dakle princu oko i poleti k studentovoj tavanskoj sobici. Prilično je
lako bilo ući jer je u krovu bila rupa. Kroz rupu projuri lastavica i uđe u sobu. Mladić je bio
zakrio rukama lice i nije čuo lepršanje ptičjih krila, a kad je digao pogled, našao krasan safir
gdje leži na uvelim ljubičicama.
– Počinju me cijeniti – kliknuo on – to je od nekoga velikoga obožavatelja. Sada mogu
dovršiti svoju dramu – i sav je bio sretan.
Sutradan je lasta odletjela u luku. Sjela na jarbol na veliku brodu i motrila mornare
kako užetima izvlače sanduke iz brodske nutrine. – Drži, hej! – uzvikivali su kad god se
koji sanduk uzdigne.
– Ja ću u Egipat – zaviče lastavica, ali nitko nije pazio na nju, a kad je izišao Mjesec,
odleti ona natrag k sretnomu princu.
– Došla sam se oprostiti s tobom – dovikne mu.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – ne bi li ostala sa mnom još jednu noć?
– Zima je – odgovori lastavica – i brzo će napadati ledeni snijeg. U Egiptu grije sunce
zelene palme, a krokodili leže u mulju i tromo se obaziru. Moje drugarice grade gnijezdo u
hramu u Baalbeku a rumeni i bijeli golubovi motre ih i guču. Dragi prinče, moram otići od
tebe, ali te neću nikada zaboraviti, a na proljeće ću ti donijeti dva krasna dragulja umjesto
ovih koje si poklonio. Rubin će biti crveniji od crvene ruže, a safir će se modriti kao pučina
morska.
– Dolje na trgu – reče sretni princ – stoji mala prodavačica šibica. Ispustila je šibice u
jarak pa su se sve pokvarile. Otac će je istući ako ne donese kući novaca te ona plače. Nema
ni cipela ni čarapa i gologlava je. Iskljucni mi drugo oko i daj njoj ga pa je otac neće tući.
– Ostat ću s tobom još jednu noć – reče lastavica ali ti ne mogu iskljucnuti oko, sasvim
ćeš oslijepjeti.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – učini kako ti nalažem.
Iskljucnula ona dakle i drugo oko vladaru i poletjela s njim. Doletjela prodavačici
šibica i ispustila joj dragulj na ruku. – Krasno staklence – zaviknula djevojčica i smijući se
potrčala kući.
Lastavica se zatim vrati princu. – Sada si slijep reče mu – ostat ću dakle uz tebe
zauvijek.
– Nećeš, mala lasto – reče princ – moraš krenuti u Egipat.
– Ostat ću s tobom zauvijek – reče lastavica i zaspi do prinčevih nogu.
Svega sutrašnjega dana sjedila je princu na ramenu i pripovijedala mu zgode o onome
što je vidjela po tuđim zemljama. Pripovijedala mu je o crvenim ibisima što u dugim
nizovima stoje na nilskim obalama i kljunom hvataju zlatne ribe; o sfingi koja je stara kao i
svijet i živi u pustinji i zna sve; o trgovcima što polako putuju uz svoje deve i nose u ruci
jantarne brojanice; o kralju Mjesečevih planina koji je crn kao ebanovina i klanja se golemu
kristalu; o velikoj zelenoj zmiji što spava na palmi i ima dvadeset svećenika koji ju hrane
medenjacima; i o patuljcima što po veliku jezeru plove na velikim plosnatim listovima i
neprestano vojuju s leptirima.
– Draga mala lasto – reče princ – ti mi pričaš divote, ali divnija je od svega patnja
muškaraca i žena. Nijedna tajna nije tako velika kao nevolja. Preleti mojim gradom, mala
lasto, i ispripovijedaj mi što vidiš.
Preletjela dakle lastavica velikim gradom i vidjela bogataše kako se vesele u svojim
krasnim domovima, a prosjaci sjede pred vratima. Poletjela po mračnim ulicama i vidjela
blijeda lica gladne djece što ravnodušno gledaju na crne ulice. Pod mostom leže dva mala
dječaka i zagrlila se da se ugriju. – Kako smo gladni! – vele oni.
– Ne smijete ovdje ležati – doviknuo im stražar i oni krenuli na kišu.
Potom poleti lastavica natrag i ispripovijeda princu što je vidjela.
– Pokriven sam finim zlatom – reče princ – skini ga s mene list po list i daj ga mojoj
sirotinji; živi uvijek misle da ih zlato može usrećiti.
Lastavica iskljuca suho zlato, list po list, dok nije sretni princ osvanuo tmuran i siv.
List po list suha zlata nosila je sirotinji te se djeci zarumenjela lica i djeca se stala smijati i
plesati po ulici. – Sada imamo kruha! vikala su djeca.
Onda navalio snijeg, a nakon snijega mraz. Ulice se učinile kao da su od srebra, tako
su se sjale i blistale; duge se ledenice poput kristalnih bodeža objesile po kućnim strehama,
sav je svijet hodao u bundama, a mali dječaci ponaticali crvene kapice i klizali se po ledu.
Sirotoj maloj lasti sve je bilo studenije i studenije, ali nije htjela ostaviti princa, previše
ga je voljela. Kupila je mrve pred pekarovim vratima kad pekar ne bi gledao i nastojala se
ugrijati lepršajući krilima.
Ali naposljetku je razabrala da će umrijeti. Smogla je još toliko snage da još jednom
uzleti princu na rame. Zbogom, dragi princu! – promrmlja – hoćeš li mi dopustiti da ti
poljubim ruku?
– Veselim se što ćeš napokon u Egipat, mala lasto reče princ – predugo si se zadržala
ovdje; ali moraš mi poljubiti usne jer ja te ljubim.
– Neću ja u Egipat – reče lastavica. – Ja ću u dom smrti. Smrt i san sestra su i brat, zar
ne?
I ona poljubi sretnomu princu usne i sruši se mrtva pred njegove noge.
U taj tren zazvoni u kipu čudan prasak, kao da se nešto slomilo. A to je olovno srce
prepuklo napola. Bio je zacijelo strahovito ljut mraz.
Sutradan u rano jutro načelnik se s gradskim vijećnicima šetao dolje po trgu. Kad su
prolazili kraj stupa, pogleda on kip i reče: – Bože mili, kako je jadan sretni princ!
– I zaista je jadan! – uzviknu gradski vijećnici koji su se svagda slagali s načelnikom
pa i oni pogledali.
– Rubin mu je ispao iz mača; oči su mu nestale i nije više zlatan – reče načelnik –
zaista je jedva bolji od prosjaka!
– Jedva je bolji od prosjaka – rekoše gradski vijećnici.
– A tu mu je do nogu mrtva ptica! – nastavi načelnik. Moramo zbilja izdati proglas da
se pticama ne dopušta skapavati ovdje.
A gradski pisar zabilježi tu napomenu.
Tako su srušili kip sretnoga princa. – Kad nije više lijep, ne koristi više – rekao
profesor umjetnosti na sveučilištu.
Onda rastopili kip u talionici, a načelnik sazvao skupštinu da se odluči što bi se učinilo
s metalom. Mora biti kakav drugi kip, razumije se – reče on – pa neka bude moj.
– Moj – odvrati svaki gradski vijećnik i oni se posvađali. Kad sam ih posljednji put
čuo, još su se svađali.
– Čudna stvar! – reče radnički nadglednik u lijevaonici. – To prepuklo olovno srce
neće da se rastopi u talionici. Moramo ga baciti.
Tako su ga bacili na smetište gdje je ležala i mrtva lastavica.
– Donesi mi dvije najdragocjenije stvari što su u gradu – reče Bog jednom svojem
anđelu; a anđeo mu donese olovno srce i mrtvu pticu.
– Pravo si odabrao – reče Bog – jer u mojem raju ta će mala ptica pjevati na sve
vijeke, a u mojem zlatnom gradu zauvijek će me hvaliti sretni princ.
tankim listićima čistoga zlata, oči su mu bile dva sjajna safira, a krupan crven rubin sjao mu
se na balčaku.
I zaista su mu se jako divili – Krasan je kao vjetrokaz – primijeti jedan gradski
vijećnik koji je želio steći slavu da ima umjetničkoga ukusa – samo nije nipošto tako
koristan – nadoveže jer se je pobojao da ga svijet ne bi smatrao nepraktičnim, a to on zaista
nije bio.
– Zašto nisi poput sretnoga princa – pitala je nježna majka maloga sinčića koji je
plakao za Mjesecom. Sretni princ i ne sanja da plače za ičim.
– Veselim se što ima ikoga na svijetu tko je posve sretan – mrmljao je razočarani
čovjek gledajući divni kip.
– Baš je kao anđeo – rekoše djeca iz sirotišta kad su izišla iz stolne crkve u skrletnim
kabanicama i s čistim bijelim ovratnicima.
– Otkud vi to znate? – reče učitelj matematike – nikada niste vidjeli anđela.
– Ah, jesmo u našim snima – odgovoriše djeca; a učitelj matematike namrštio se i uzeo
jako strogo gledati jer nije odobravao da djeca sanjaju.
Jedne noći poletjela iznad grada mala lastavica. Prijateljice su joj prije šest tjedana
otputovale u Egipat, ali ona je zaostala jer se zaljubila u prekrasnu trsku. Srela ju je rano u
proljeće kad je letjela niz rijeku za velikom žutom leptiricom i tako se zanijela za njenim
vitkim stasom da je stala i uzela joj govoriti.
– Bih li te ljubila? – reče lastavica koja je voljela govoriti naprečac, a trska joj se
duboko poklonila. Tako je ona stala letjeti oko nje, krilima dodirivati vodu i okruživati je
srebrnim valićima. To je bilo njezino udvaranje i potrajalo je cijeloga ljeta.
– To je smiješna sklonost – cvrkutale su druge lastavice – trska nema novaca, a previše
rođaka – i zaista je rijeka bila puna puncata trske. A kad je došla jesen, odletješe sve
lastavice.
Kad su odletjele, ostala ona sama i stala joj dodijavati romantična ljubav. – Ne zna ona
razgovarati – reče lastavica – i ja se bojim da nije koketa jer neprestano flertuje s vjetrom.
I zaista, čim vjetar zapuše, trska se dražesno klanjala. – Priznajem da je kućevna –
nastavi lasta – ali ja volim putovati, pa bi trebalo da i moja žena voli putovati.
– Hoćeš li sa mnom? – zapita je naposljetku, ali trska odmahne glavom, jer toliko je
bila privržena zavičaju.
– Ti si se poigravala sa mnom – vikne lasta. – Ja odlazim k piramidama. Zbogom! – i
ona odleti.
Letjela je cio dan, a noću stigla u grad. – Kamo ću svratiti? – reče – valjda se grad
pripremio.
Onda opazi kip na visokom stupu.
– Na taj ću kip – uzvikne – krasno je mjesto i mnogo ima svježa zraka. Spustila se
dakle baš između stopala sretnoga princa.
– Ja imam zlatnu spavaću sobu – reče potiho sama sebi kad se ogledala i htjede
zaspati; ali baš kad je stavila glavu pod krilo, kanula na nju krupna kap. – Čudna stvar! –
klikne lasta – nema na nebu ni oblaka, zvijezde su sasvim jasne i sjajne, a ipak daždi. Zaista
je strašna klima u sjevernoj Evropi. Trska je voljela kišu, ali to je bila samo njezina
sebičnost.
Onda kane druga kap.
– Što koristi taj kip ako ne može zaštititi od kiše? – reče lasta – moram se ogledati za
valjanim dimnjakom – i ona odluči odletjeti.
Ali prije nego što je raskrilila krila, kanula treća kap pa lastavica pogledala gore i
spazila... Ah, što je spazila?
Oči sretnoga princa bile su pune suza i suze su mu tekle niz zlatne obraze. Lice mu je
na mjesečini bilo tako krasno da se mala lastavica ražalila.
– Tko si ti? – zapita ona.
– Ja sam sretni princ.
– Zašto onda plačeš? – zapita lastavica – sasvim si me smočio.
– Dok sam živio i imao ljudsko srce – odgovori kip – nisam znao što su suze jer sam
živio u dvorcu Sans-Souci kamo je tuzi zabranjen ulaz. Po danu sam se igrao u vrtu s
drugovima, a uvečer sam vodio ples u velikoj dvorani. Oko vrta je bio jako visok zid, ali ja
nisam nikada zapitkivao što je za tim zidom jer sve je oko mene bilo tako krasno. Moji su
me dvorani zvali sretnim princom i zaista sam bio sretan ako je užitak sreća. Tako sam
živio i tako sam umro. A sada, kad sam mrtav, uznijeli su me ovamo u visinu te vidim svu
rugobu i svu nevolju u svojem gradu pa iako je moje srce od olova, ipak mora plakati.
– Što, nije od suha zlata – reče lastavica sama sebi. Bila je preuljudna da bi glasno
izustila ikakvu osobnu primjedbu.
– Daleko – nastavi kip tihim zvučnim glasom – daleko u maloj uličici ima siromašna
kuća. Jedan je prozor otvoren i kroz prozor vidim ženu kako sjedi za stolom. Lice joj je
mršavo i jadno a ruke hrapave i crvene, sasvim izbockane od igle, jer ona je švelja. Veze
ona pasiflore na svilenu haljinu koju će najdražesnija dvorska gospođica kraljičina obući na
skorom dvorskom plesu. U kutu u sobi na postelji leži bolestan njezin mali sinčić. U
groznici je i ište naranču. Majka nema ništa da mu da osim vode iz rijeke i on plače. Lasto,
lasto, mala lasto, ne bi li joj ponijela rubin iz mojega balčaka? Noge su mi pričvršćene uz to
podnožje i ne mogu se pomaknuti.
– Očekuju me u Egiptu – reče lastavica. – Drugarice mi lete amo-tamo iznad Nila i
razgovaraju s krupnim cvijećem lotosovim. Ubrzo će krenuti na noćište u grob velikoga
kralja. Kralj je tamo u svojem islikanom lijesu. Omotan je žutim platnom i balzamiran
travama. Oko vrata mu je lanac od blijedozelena nefrita, a ruke su mu kao uvelo lišće.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – ne bi li ostala kod mene jednu noć da budeš
glasnik moj? Dječak je tako žedan, a majka tako žalosna.
– Ja baš ne volim dječake – odgovori lasta. – Ljetos sam živjela na rijeci, a dva surova
dječaka, mlinarovi sinovi, neprestano su bacali za mnom kamenje. Nisu me nikada
pogodili, razumije se; mi lastavice predobro letimo da bi nas pogodili, a osim toga ja sam
od porodice, koja je čuvena zbog hitrine; ali ipak to dokazuje da ne znaju za poštovanje.
No sretni je princ gledao tako tužno da se mala lasta ražalostila. – Jako je studeno
ovdje – reče ona – ostat ću s tobom jednu noć da ti budem glasnik.
– Hvala ti, mala lasto – reče princ.
Tako je lastavica iskljucnula iz prinčeva mača veliki rubin i poletjela s rubinom u
kljunu preko gradskih krovova.
Preletjela je toranj stolne crkve na kojem su isklesani bijeli mramorni anđeli. Preletjela
je palaču i čula plesnu svirku. Krasna djevojka izišla sa svojim dragim na balkon. – Kako su
divne zvijezde – reče joj dragi i kako je divna moć ljubavi!
– Nadam se da će mi haljina biti gotova na vrijeme za dvorski ples – odgovori ona –
naredila sam da bude izvezena pasiflorama; ali švelje su tako polagane.
Preletjela lastavica rijeku i ugledala svjetiljke što vise o jarbolima na brodovima.
Preletjela geto i vidjela stare Židove kako trguju i na bakrenim zdjelicama broje novac.
Naposljetku stigla k siromašnoj kući i zavirila u nju. Dječak se premetao u groznici na
krevetu, a majka se izmorila i zaspala. Lastavica skoči u kuću i ostavi veliki rubin na stolu
kraj ženina naprstka, zatim poleti polako oko postelje hladeći krilima dječaku čelo.
– Kako me hladi – reče dječak – zacijelo mi je bolje – i on zapadne u sladak drijem.
Lastavica nato odleti natrag k sretnomu princu i ispripovijeda mu što je uradila.
– Čudno je – reče ona – ali meni je sada sasvim toplo, premda je tolika studen.
– To je zato jer si učinila dobro djelo – reče princ. I mala lasta započe misliti, a onda
zaspi. Kad god je započinjala misliti, hvatao ju je san.
Kad je svanuo dan, odleti lasta na rijeku i okupa se. – Neobična pojava – reče profesor
ornitologije kad je prolazio mostom. – Lasta u zimi!
I napisao je o tom dugo pismo lokalnomu listu. Svi su to pismo spominjali, bilo je
puno riječi koje nitko nije razumijevao.
– Noćas ću ja u Egipat – reče lastavica i razdraga se od te misli. Pohodila je sve javne
spomenike i dugo sjedila na vrhu tornja. Kud god je dolazila, živkali su vrapci i govorili
među sobom: – Kako ugledan stranac! – i ona se jako veselila.
Kad je Mjesec izišao, odletjela lasta natrag k sretnom princu. – Imaš li kakvu poruku
za Egipat? – dovikne mu – upravo polazim.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – ne bi li ostala sa mnom još jednu noć?
– Očekuju me u Egiptu – odgovori lastavica. – Sutra će moje drugarice odletjeti k
drugomu slapu. Voden-konj leži tamo pod sitinom, a na velikom granitnom prijestolju sjedi
bog Memnon. Svake noći pazi on na zvijezde, a kad sine zvijezda jutarnjica, ispušta krik
radosti, a zatim zašuti. U podne dolaze žuti lavovi piti vode na obalu. Oči im nalikuju na
zelene berile, a rika im je glasnija nego rika slapa.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – daleko preko grada vidim mladića u tavanskoj
sobici. Nagnuo se nad stol prekriven papirima, a u čaši kraj njega kita je uvelih ljubičica.
Kosa mu je smeđa i kuštrava, usne rumene kao mogranj, a oči krupne i sanjarske. Nastoji
svršiti dramu kazališnomu ravnatelju, ali mu je prehladno i ne može dalje pisati. Nema
ognja u peći, a od gladi je iznemogao.
– Ostat ću još jednu noć s tobom – reče lastavica u koje je zbilja bilo dobro srce. – Bih
li mu odnijela koji rubin?
– Jao, nemam više rubina – reče princ – preostale su mi jedino još oči. Oči su mi od
rijetkih safira koji su doneseni iz Indije prije tisuću godina. Iskljucni mi jedno oko i odnesi
mu ga. On će ga prodati draguljaru te će kupiti hrane i drva i dovršiti svoju dramu.
– Dragi prinče – reče lastavica – ne mogu to učiniti – i ona zaplače.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – učini kako ti nalažem.
Lastavica iskljucne dakle princu oko i poleti k studentovoj tavanskoj sobici. Prilično je
lako bilo ući jer je u krovu bila rupa. Kroz rupu projuri lastavica i uđe u sobu. Mladić je bio
zakrio rukama lice i nije čuo lepršanje ptičjih krila, a kad je digao pogled, našao krasan safir
gdje leži na uvelim ljubičicama.
– Počinju me cijeniti – kliknuo on – to je od nekoga velikoga obožavatelja. Sada mogu
dovršiti svoju dramu – i sav je bio sretan.
Sutradan je lasta odletjela u luku. Sjela na jarbol na veliku brodu i motrila mornare
kako užetima izvlače sanduke iz brodske nutrine. – Drži, hej! – uzvikivali su kad god se
koji sanduk uzdigne.
– Ja ću u Egipat – zaviče lastavica, ali nitko nije pazio na nju, a kad je izišao Mjesec,
odleti ona natrag k sretnomu princu.
– Došla sam se oprostiti s tobom – dovikne mu.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – ne bi li ostala sa mnom još jednu noć?
– Zima je – odgovori lastavica – i brzo će napadati ledeni snijeg. U Egiptu grije sunce
zelene palme, a krokodili leže u mulju i tromo se obaziru. Moje drugarice grade gnijezdo u
hramu u Baalbeku a rumeni i bijeli golubovi motre ih i guču. Dragi prinče, moram otići od
tebe, ali te neću nikada zaboraviti, a na proljeće ću ti donijeti dva krasna dragulja umjesto
ovih koje si poklonio. Rubin će biti crveniji od crvene ruže, a safir će se modriti kao pučina
morska.
– Dolje na trgu – reče sretni princ – stoji mala prodavačica šibica. Ispustila je šibice u
jarak pa su se sve pokvarile. Otac će je istući ako ne donese kući novaca te ona plače. Nema
ni cipela ni čarapa i gologlava je. Iskljucni mi drugo oko i daj njoj ga pa je otac neće tući.
– Ostat ću s tobom još jednu noć – reče lastavica ali ti ne mogu iskljucnuti oko, sasvim
ćeš oslijepjeti.
– Lasto, lasto, mala lasto – reče princ – učini kako ti nalažem.
Iskljucnula ona dakle i drugo oko vladaru i poletjela s njim. Doletjela prodavačici
šibica i ispustila joj dragulj na ruku. – Krasno staklence – zaviknula djevojčica i smijući se
potrčala kući.
Lastavica se zatim vrati princu. – Sada si slijep reče mu – ostat ću dakle uz tebe
zauvijek.
– Nećeš, mala lasto – reče princ – moraš krenuti u Egipat.
– Ostat ću s tobom zauvijek – reče lastavica i zaspi do prinčevih nogu.
Svega sutrašnjega dana sjedila je princu na ramenu i pripovijedala mu zgode o onome
što je vidjela po tuđim zemljama. Pripovijedala mu je o crvenim ibisima što u dugim
nizovima stoje na nilskim obalama i kljunom hvataju zlatne ribe; o sfingi koja je stara kao i
svijet i živi u pustinji i zna sve; o trgovcima što polako putuju uz svoje deve i nose u ruci
jantarne brojanice; o kralju Mjesečevih planina koji je crn kao ebanovina i klanja se golemu
kristalu; o velikoj zelenoj zmiji što spava na palmi i ima dvadeset svećenika koji ju hrane
medenjacima; i o patuljcima što po veliku jezeru plove na velikim plosnatim listovima i
neprestano vojuju s leptirima.
– Draga mala lasto – reče princ – ti mi pričaš divote, ali divnija je od svega patnja
muškaraca i žena. Nijedna tajna nije tako velika kao nevolja. Preleti mojim gradom, mala
lasto, i ispripovijedaj mi što vidiš.
Preletjela dakle lastavica velikim gradom i vidjela bogataše kako se vesele u svojim
krasnim domovima, a prosjaci sjede pred vratima. Poletjela po mračnim ulicama i vidjela
blijeda lica gladne djece što ravnodušno gledaju na crne ulice. Pod mostom leže dva mala
dječaka i zagrlila se da se ugriju. – Kako smo gladni! – vele oni.
– Ne smijete ovdje ležati – doviknuo im stražar i oni krenuli na kišu.
Potom poleti lastavica natrag i ispripovijeda princu što je vidjela.
– Pokriven sam finim zlatom – reče princ – skini ga s mene list po list i daj ga mojoj
sirotinji; živi uvijek misle da ih zlato može usrećiti.
Lastavica iskljuca suho zlato, list po list, dok nije sretni princ osvanuo tmuran i siv.
List po list suha zlata nosila je sirotinji te se djeci zarumenjela lica i djeca se stala smijati i
plesati po ulici. – Sada imamo kruha! vikala su djeca.
Onda navalio snijeg, a nakon snijega mraz. Ulice se učinile kao da su od srebra, tako
su se sjale i blistale; duge se ledenice poput kristalnih bodeža objesile po kućnim strehama,
sav je svijet hodao u bundama, a mali dječaci ponaticali crvene kapice i klizali se po ledu.
Sirotoj maloj lasti sve je bilo studenije i studenije, ali nije htjela ostaviti princa, previše
ga je voljela. Kupila je mrve pred pekarovim vratima kad pekar ne bi gledao i nastojala se
ugrijati lepršajući krilima.
Ali naposljetku je razabrala da će umrijeti. Smogla je još toliko snage da još jednom
uzleti princu na rame. Zbogom, dragi princu! – promrmlja – hoćeš li mi dopustiti da ti
poljubim ruku?
– Veselim se što ćeš napokon u Egipat, mala lasto reče princ – predugo si se zadržala
ovdje; ali moraš mi poljubiti usne jer ja te ljubim.
– Neću ja u Egipat – reče lastavica. – Ja ću u dom smrti. Smrt i san sestra su i brat, zar
ne?
I ona poljubi sretnomu princu usne i sruši se mrtva pred njegove noge.
U taj tren zazvoni u kipu čudan prasak, kao da se nešto slomilo. A to je olovno srce
prepuklo napola. Bio je zacijelo strahovito ljut mraz.
Sutradan u rano jutro načelnik se s gradskim vijećnicima šetao dolje po trgu. Kad su
prolazili kraj stupa, pogleda on kip i reče: – Bože mili, kako je jadan sretni princ!
– I zaista je jadan! – uzviknu gradski vijećnici koji su se svagda slagali s načelnikom
pa i oni pogledali.
– Rubin mu je ispao iz mača; oči su mu nestale i nije više zlatan – reče načelnik –
zaista je jedva bolji od prosjaka!
– Jedva je bolji od prosjaka – rekoše gradski vijećnici.
– A tu mu je do nogu mrtva ptica! – nastavi načelnik. Moramo zbilja izdati proglas da
se pticama ne dopušta skapavati ovdje.
A gradski pisar zabilježi tu napomenu.
Tako su srušili kip sretnoga princa. – Kad nije više lijep, ne koristi više – rekao
profesor umjetnosti na sveučilištu.
Onda rastopili kip u talionici, a načelnik sazvao skupštinu da se odluči što bi se učinilo
s metalom. Mora biti kakav drugi kip, razumije se – reče on – pa neka bude moj.
– Moj – odvrati svaki gradski vijećnik i oni se posvađali. Kad sam ih posljednji put
čuo, još su se svađali.
– Čudna stvar! – reče radnički nadglednik u lijevaonici. – To prepuklo olovno srce
neće da se rastopi u talionici. Moramo ga baciti.
Tako su ga bacili na smetište gdje je ležala i mrtva lastavica.
– Donesi mi dvije najdragocjenije stvari što su u gradu – reče Bog jednom svojem
anđelu; a anđeo mu donese olovno srce i mrtvu pticu.
– Pravo si odabrao – reče Bog – jer u mojem raju ta će mala ptica pjevati na sve
vijeke, a u mojem zlatnom gradu zauvijek će me hvaliti sretni princ.
Nema komentara:
Objavi komentar