Nura Bazdulj-Hubijar RUŽA

RUŽA- 

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim gdje se nalazim kad sam isplovila iz slatkih dubina sna. Prvo što sam osjetila bila je blaga utrnulost lijeve ruke, u koju je bila ubodena igla tankom cjevčicom spojena sa bocom obješenom na stalku iznad moje glave.

Prozor je bio otvoren, i ja sam osjećala da mi povjetarac lagano dodiruje kosu. Usta su mi bila suha.

– Baba, molim te čašu vode – obratih se starici što je ležala u krevetu do moga.

Pomalo nevjerovatno, pomalo smiješno ali, ta bakutanerica izgužvanog lica, sa uskim prorezima umjesto očiju, trenutno je bila najzdravija u sobi.

– Evo, sinko, evo, popij – pruži mi čašu smiješeći se svojim krezubim ustima.

– Dugo si spavala – dobaci teta Lucija iz ugla.

– Dolazila ti je mama ali te nije htjela buditi. Dolazio je i onaj tvoj.

Osjetila sam blagu mučninu. Već mi je bilo na vrh glave i Dinka i njegovih svakodnevnih posjeta. Kako nije shvatao da mi u ovoj prokletoj bolnici ni do koga nije stalo, pogotovo ne do njegovog uvijek istog pričanja i tankog, ženskastog glasa.

Cijelo tijelo me boljelo, osjećala sam da temperatura ponovo raste. Bilo je gotovo sedam sati uveče, uskoro će vizita i doktor će to sigurno primijetiti.

Vrata su se naglo otvorila i u sobu je ušla sestra Nada da popravi čaršafe i vidi da lije sve u redu. Uputi mi blijed osmijeh i izađe ostavivši otvorena vrata.

– Promaja – reče teta Lucija.

– Baba, zatvori vrata.

Baba s naporom ustade i ispuni naređenje.

Ovdje sam već deveti dan a blage veze nemam zbog čega. Počelo je naglo, kao grom iz vedra neba. Toga dana mi se u školi spavalo, imala sam laku nesvjesticu i nekakvu opštu slabost.

Kad sam došla kući, jedva sam dočekala da se dočepam kreveta. Mama, začuđena, upita što je to sa mnom i u prolazu mi opipa čelo. Bilo je vrelo i znojno.

– Minja, šta ti je? Pa ti goriš!

– Pojma nemam, mama – odgovorila sam slabim glasom. Usta su mi se sušila, usne sam vlažila jezikom.

– Ne osjećam se dobro. Teškom mukom sam se dovukla do kuće.

Donijela je toplomjer. Dok sam mjerila temperaturu, spremila je topao čaj i pronašla andol. Živa se popela na 39,9°C. U glavi mi se mutilo.

Čekaonica u ambulanti bila je prazna. Doktorica, što me užasno podsjećala na rodu, podižući naočare sa debelim staklima na korijen dugačkog nosa, naredi mi da se svučem. Bez mamine pomoći nisam to mogla uraditi.

Nakon pregleda, onako smrknuta, sjela je za sto i službeno se obratila mami:

– Ovo je za bolnicu. I to odmah.

Dvoumila se da li da izda uputnicu za dječiji ili interni odjel. Sa punih četrnaest godina bila bih pravi džin prema onoj nejakoj dječici, za interni odjel sam premlada.

I eto, sad sam ovdje, na internom. Od čega bolujem, ne znam. Boli me zapravo sve, a naročito grlo i lijevo koljeno koje je crveno, otečeno i bolno. Ne mogu ga pokrenuti. Sad ću pitati doktora o čemu se radi.

– Baba, zatvori prozor, sad će vizita – ponovo se javi teta Lucija iza svoga "AS-a". To je jedina literatura koju je čitala.

– Ama dosta više i babe! Manite me se, ženske glave.

Prigušeno se nasmijah iako mi baš nije bilo do smijeha.

U tom trenutku se otvoriše vrata i dežurniljekar sa dvije medicinske sestre uđe u sobu. Duboko u sebi osjetih radost što je to bio doktor Drapić.

Pošto se kratko zadržao kod babe Milje i tete Lucije, priđe mom krevetu.

– Minja, kako je danas?

– Nešto malo bolje, doktore. Samo vas molim da mi kažete od čega ja zapravo bolujem.

– Hoću, hoću, nisi ti više mala. I red je da znaš. Ta bolest se zove reumatska groznica. Upala zahvata velike zglobove, a može ponekad zahvatiti i srce. Zato zahtijeva strogo mirovanje, liječenje i strpljenje pa će sve biti u redu i bez kasnijih posljedica.

Gledala sam njegove smeđe oči sa kratkim trepavicama, pravilan nos, kratku smeđu kosu, lijepo oblikovane usne i zube. Taj sklad i smirenost na cijelom licu učiniše da strah koji sam u prvi mah osjetila nešto splasnu.

– Koliko dugo ću ostati u bolnici?

– Zavisi od toka. Dvije-tri do četiri nedjelje, zavisno od nalaza i tvoga ponašanja, ali ćeš poslije, kod kuće, još neko vrijeme morati da se paziš.

– Sestro – obrati se tada sestri Nadi – isključite infuziju, dajte andol jer se temperatura ponovo popela i izmasirajte je alkoholom. Pokušah da se pomjerim i u koljenu osjetih jak bol.

– Večera! – odjekivalo je hodnikom i ubrzo me sestra Nada poslužila mladim, neslanim sirom i meko kuhanim jajetom. I jedno i drugo volim ali posoljeno. Neslano, bljak! Gadilo mi se. Prokleta bila dijeta bez soli!

– Baba, molim te malo soli.

– E, djete, djete, da znaš, reći ću te doktoru – odgovori baba Milja, koja je za mene čuvala malo soli.

– Bogami bih mu i ja onda imala nešto reći.

– A što to?

– Kao, na primjer, druže doktore, ja znam zašto babi Milji ne spada šećer iako je na strogoj dijeti i pod stalnom terapijom. Zato što krišom jede kolače koje joj ja skrivam u svom ormariću a lijekove baca kroz prozor. Vjerovatno golubovima. Upravo sam jutros vidjela jednog kako se ošamućen tetura bas kao da mu je jako opao šećer.

Moje cimerke se nasmijaše, a ja dobih toliko željenu so.

Sestra Nada sakupi i odnese posude a zatim se vrati sa terapijom. Blago babi Milji i teti Luciji! Baš im zavidim. One piju tablete, a samo strada onaj moj dio tijela koji nije gore i naprijed nego dolje i pozadi. Ako nisam dovoljno jasna, to je mjesto gdje se daju injekcije. I to dva puta dnevno. Pa dobro, nisam ja neka strašna kukavica.

– Laka vam noć – reče sestra Nada izlazeći iz sobe. (Baba ustade da se napije vode i ugasi svjetlo. Pogledah u njene nogice, tanke kao dva vrbova pruta, i prasnuh u smijeh.

– Što se smiješ, balavice jedna?

– Bez veze, sjetila sam se nečeg smiješnog.

Prošlog ljeta, na moru, sjedili smo brat i ja u jednoj bašti i pili coca-colu. Pored našeg stola naišla je mlada konobarica jako tankih nogica, inače skladna tijela i lijepa lica. Brat je zamolio da se skloni, a kad ga je ona upitala zbog čega, on joj reče kako mu se kiše, a boji se da joj pri tom ne polomi noge.

To sjećanje zadržah za sebe.

Dugo sam u mraku ležala budna. Kroz prozor sam vidjela mjesec kako se sav važan igra sa oblacima, čas se sakrije iza njih, čas ponovo proviri i zablista punim sjajem. Noć je bila topla, blaga, proljetna. Ništa nije remetilo tišinu, pa ipak san nije dolazio. Pomislih na Dinka. Zašto sam zapravo s njim? I šta je to što nas vezuje? Ne znam. Možda zato što su se sve moje drugarice zaćorile u njega, pa eto, njima iz inata. Inače, iskrena da budem, pomalo mi je išao na nerve. Jest, bio je lijep, kao lijepa slika, visok, skladno građen. Ispod gustih obrva gledala su dva krupna, smeđa oka osjenčena dugačkim trepavicama. Kosa sjajna, malo duža, boje žita koje zri. Na njemu je uvijek sve bilo svježe oprano i opeglano, blistao je od urednosti kao da se tušira pet puta na dan. Sve mi je pomalo smetalo. Nimalo ležernosti, nemara, bez mašte i ideja. Nekako suhoparan i, rekla bih, nezreo i dosadan.

Mama i tata su ga ćutke prihvatili kao moju sjenku i već dugo me nisu naizmjenice prekoravali:

– U moje vrijeme to nije bilo tako. Eh, djeco, djeco... Jedino ga Robi nije mogao nikako prevariti. Ne znam kad je došao san, taj divni čarobnjak, i sklopio mi oči.

Probudio me bol u desnom laktu. Izvukla sam ruku ispod pokrivača i sa zaprepaštenjem vidjela da je sad i lakat otečen i crven.

Doktor Drapić je prije predavanja smjene programirao za taj dan ponovno vađenje krvi, rendgenski snimak lakta i novi EKG. Otoku na laktu nije pridavao neku osobitu važnost, rekao je da je to normalno za tok moje bolesti.

Osjećala sam slabost, mučninu, užasno sam se znojila. Sve se zalijepilo na meni, vonjala sam kiselkastim zadahom.

Poslije presvlačenja, masaže, toalete, jutarnje terapije i do­ručka bilo mi je nešto bolje. Izvadih iz ladice malo ogledalce i pogledah svoje lice, prvi put od kada sam u bolnici. U mene je gledalo blijedo, ispijeno lice, duboko usađenih zelenih očiju sa modrim podočnjacima, a moja lijepa duga plava kosa, na koju sam uvijek bila ponosna, sad je ličila na rezance. Nisam znala da li da tugujem ili da se smijem pa na kraju ispružih jezik liku u ogledalu i tvrdo odlučih da se više ne gledam.

Oko deset sati došao je moj tata. Moj Bože, zaljubljena sam u njega. Još u vratima raširio je ruke, ja se nekako podigoh u sjedeći položaj, a on me čvrsto stegnu na široka prsa.

– Malena, malena moja – samo je rekao, a glas mu je lagano podrhtavao.

– Toliko mi nedostaje tvoje prisustvo u kući, tvoj vječiti smijeh. Kuća je kao mrtva, a kad si ti u njoj kao da hiljadu praporaca zvone u isto vrijeme. Ponekad silno poželim da trčim sa tobom po livadi na brijegu, tada uvijek zaboravim na sve brige, i ja se osjećam kao dijete dok lovimo one slijepe bube i ponovo ih puštamo na slobodu. Znaš, tom livadom sam trčao kad sam bio mali. I uvijek, kad sam tamo, sa tobom, noge su mi tako lake. Nema prepreka, nema posrtanja. A tebe, eto, malena moja, vezali za taj krevet...

Poslije smo pričali o mami koja će poslije doći, o Robiju, o školi, o tome kako treba da budem dobra i slušam doktore kako bih što prije ozdravila jer napolju je proljeće, prelijepo i sunčano, proljeće koje mami, zove. Vrbe su davno ispupale, ljubičice oko Plave vode uveliko cvjetaju, maslačci zlate livade.

Vrata su se otvorila i jedan ćelavac se uputio prema krevetu tete Lucije. Prasnula sam u smijeh. Tata me začuđeno pogledao.

– Šta ti bi, malena?

– Tata, ovaj čiko što je ušao mesar je. Sjećaš li se kad me mama nedavno poslala u mesnicu, a ja se vratila praznih ruku. E, u toj mesnici je on radio. Kad sam došla na red, zamolila sam kilogram juneće šnicle. Stajao je iza pulta, odvratno se smješkao i namigivao.

– Hoćeš li mlade ili starije, seko?

– Tako, vaših godina – kazala sam i izjurila van praćena smijehom ostalih mušterija. Njegovu reakciju nisam uspjela da vidim.

– Vražiću moj mali, hoćeš li ikada odrasti – blago me prekorio, ali uz onaj dragi, najdraži osmijeh na licu.

Poslije tatinog odlaska uz veliki napor, sa jakim bolovima u koljenu i protiv zabrane ljekara nekako sam doteturala do prozora. Zgrada bolnice usječena je u brdu, i moj prozor gleda na blagu padinu sa zimzelenim grmovima i nekoliko klupa na kojima su sjedili bolesnici. Cijela se padina zlatita od maslačka, kao da gori, a sunce je divno sjalo. Sva uzdrhtah od tolike ljepote. Obožavam te žute cvjetove kratkog daha što se vrlo brzo preobraze u starčiće, kojima vjetar bešćutno odnese sijede kose daleko nekud, nikud. Zablistali su u svoj svojoj ljepoti preko noći, jer kad sam dolazila ovamo, samo pogdjegdje sam vidjela neki osamljen cvijet. I drveće već uveliko pupa, a u granama obližnjeg drveta veselo pjeva neka ptica.

A ja sam morala nazad u krevet, govorilo mi je to moje koljeno i cijelo izmrcvareno tijelo.

Govorila mi je to i sestra Mira, ulazeći u sobu sa novom bocom infuzije.

Ubrzo osjetih da ponovo tonem u blaženstvo sna. Puno spa­vam. Inače, mrzim spavanje. To je kao da si mrtav. Često sanjam. Uglavnom su to lijepi snovi, redovno puni ljubavi, mada taj osjećaj još nisam doživjela. Ali, čvrsto vjerujem da je to nešto toliko čudesno lijepo da se riječima ne može opisati, da oplemenjuje ovaj svijet i život dajući mu puni smisao.

Moje srce je bilo podijeljeno između tate, mame, Robija, lutaka, Tonija, kanarinca Ćire i Cicka. I raje, naravno. A taj moj Ćiro je posebna priča. Zlatnožut sa tamnim prelivima na repu i krilima, sitnih, crnih okica, zaljubljen u mene. Čim mi čuje glas, počne da lepeta krilima, sav se zalijepi za rešetke kaveza, a kad mu otvorim vratašca, ne zna gdje bi prije, na ruku, rame, vrat ili glavu.

Promeškoljila sam se u snu i bol me probudio. U snu sam uvijek bila ona stara, nestašna, vesela i zdrava, a buđenje je bilo bolno ne samo zbog fizičkog bola nego i samog osjećaja da sam sputana, vezana za krevet. Konačno je i mene nešto uspjelo vezati!

– Baba, molim te, popravi mi vatu na koljenu i laktu, pomje­rila se.

– E, vala mi je dosta i vate, i prozora, i vode, i nožića i svega ostalog. Ako odem kući prije vas, baš bih voljela da vidim ko će vas onda služiti – gunđala je baba Milja namještajući moja bolesna mjesta.

Teta Lucija se prigušeno smješkala. Bila je draga na neki osobit način. Sva okrugla, debeljuca sa plavim očima i naglašenim podvoljkom. Oči su joj odavale neku unutarnju dobrotu i mirnoću. Rijetko je govorila, ne znam ni od čega boluje. Kad sam je to jedanput pitala, kratko je odgovorila:

– Srce, sine, srce.

Ah, to srce! Priroda ga je sazdala za ljubav, razumijem da može boljeti zbog nesretne ljubavi, ali sumnjam da je to bio slučaj kod tete Lucije.Tu prostodušnu seljanku, staru oko tridesetak godina, i ljubav, ni pomoću mašte nisam mogla da spojim.

Poslije podne su donijeli nalaze i prikopčali ih na bolesničku listu. Čim je sestra izašla, ja sam ih dograbila, ali sam samo mogla buljiti u njih kao tele u šarena vrata. Vidim, sedimentacija je 48/86 ali to meni ne znači ništa jer pojma nemam kolika treba da bude. Gledam izlomljene linije EKG-a i čudom se čudim kako neko na osnovu toga može zaključiti u kakvom se stanju nalazi naše srce. Da li se na EKG-u može registrovati i to da si zaljubljen?

Mislim da nisu dobri ti moji nalazi. To sam zaključila po izgledu doktorovog lica dok ih je pregledavao, mada nije ništa rekao, a ni ja nisam ništa pitala. Jednostavno sam se bojala. Ja i strah! Opet nešto nespojivo. Ali, vremena se mijenjaju, pa i mi s njima.

Hodnikom se čulo škripanje kolica i lupkanje tankih pot­petica, to je bio signal da je vrijeme za ručak.

Nisam osjećala glad, ovaj put nisam od babe Milje tražila so, bezvoljno sam odgurnula tanjir sa pire krompirom i nekakvim odreskom. Samo sam popila šolju kompota.

Osjećala sam da nadolazi neko nevoljko raspoloženje, bolje peći neraspoloženje, suze su mi bile pod kapcima i u grlu, svom snagom sam se opirala da ne briznem u plač.

Podmetnuh pod glavu zdravu ruku i pokušah misliti na nešto lijepo. U takvom stanju bilo je to malo teže. Sve je izgledalo nevažno i bez smisla. Mislila sam na jedno ljeto provedeno kod rođaka na selu. Čist vazduh, planinska klima divlja, ničim sputana rijeka, šume, cvijeće, konji, sve je to uticalo da se osjećam gotovo bestjelesnom. Danju sam odlazila u šumu jašući jedno mirno kljuse, jedino koje je dopuštalo da ga uzjašem (vjerovatno što sa one strane sa koje sam se penjala nije imalo oka), a kući se vraćala u sam suton.

Kako sam samo uživala sjedeći u kolibi pored ognjišta, dok se na verigama njiše čađavi kotao u kome polako krčka pura, a okolo prskaju sitni, vreli mjehurići. Bilo me je svuda. Kupala sam se u rijeci, u polju pod vrelim sunčanim zracima ljeta skupljala sijeno zajedno sa ostalima i željela da se to ljeto nikada ne završi.

Ti moji rođaci su imali staju, dolje su bile krave, a u potkrovlju slama. Ljestvama sam se popela gore, u slamu i opijena svježinom njenog mirisa dugo ležala, ne misleći ništa, slušajući zvukove ljeta.

Dolje su sakupljali đubre i stavljali ga na kolica ispred vrata. Kad sam pošla da siđem, spotakla sam se i pala niz ljestve. Moja bijela haljinica, šivena u puni krug, raširila se poput padobrana, i ja sam turom pala direktno u đubre. Ustala sam, haljina je bila čista, naoko sve u redu. A ispod haljine?

U kući smo svi vriskali od smijeha. Ali, ni sjećanje na taj događaj sad mi nije izgledalo smiješno.

Razgledala sam po sobi. Baba Milja je drijemala, teta Lucija duboko utonula u vlastite misli. Je li mislila na onog ćelu od muža ili svoje dvoje još nejake dječice?

A bol u meni, potreba da se naslonim na nečija prsa i plačem do besvijesti, bivala je sve jača. Oh, tata, tata! Ponovo sam bila mala djevojčica koja sjedi u toplom tatinom krilu i pita zašto je mrak crn, otkud svicu lampica i kako maca prede.

Mesar, sa ćelavicom što je podsjećala na pun mjesec, ponovo je došao. Gledajući bočice sa ženinim lijekovima, na jednoj se dugo zadržao i nešto joj plahim glasom govorio.

– Ma šta, bolan? – zabrinuto ga je pitala.

Odgovor nisam čula, samo sam vidjela nagli pokret rukom nepotreban i nesvjestan, očigledno. Dugo su još šaputali i tek na odlasku, kod vrata sjetio se da je donio jabuke i sokove. Teta Lucija je ponudila i nas dvije. Primijetila sam u njoj naglu pro­mjenu. Glas joj je lagano podrhtavao, oči su joj bile zamagljene od suza. Sva naša pitanja ostala su bez odgovora. Samo je nestr­pljivo odmahivala glavom i ponavljala da je sve u redu.

Sasvim sam zaboravila na sebe i bi mi je žao, jer sam vjerovala da je u pitanju nešto ozbiljno. Možda joj je neko od djece bolesno?

Tajna je uskoro prestala biti tajna. U večernjoj viziti doktor Marić se pored svakog kreveta kratko zadržao, samo je mene u prolazu nježno uštinuo za obraz. (Bila sam miljenica svega oso­blja, zbog svojih godina.)

Na vratima ga zadrža teta Lucija.

– Molim vas, doktore, hoćete li mi nešto objasniti?

– O čemu se radi, gospođo?

– Moj muž je vidio da mi dajete nitroglicerin, a on kaže da je to jak eksploziv i da bih jednog dana mogla eksplodirati.

Doktor Marić, dobroćudni stari debeljko, uvijek ozbiljnog i zvaničnog lica, suzdrža se nekoliko trenutaka, a onda jednostavno prasnu u gromoglasan smijeh.

– Draga gospođo, što se toga tiče možete biti potpuno mirni – jedva je odgovorio i napustio sobu stalno se smijući. Smijala se i teta Lucija, pao joj je kamen sa srca, pa je ni onaj smijeh nije uvrijedio.

Te noći sam sa sjetom razmišljala o tome kako babi Milji danima niko ne dolazi. Muž joj je, pokoj mu vječni, prošle godine umro, a sada živi sa jedinim sinom i snahom. Samo su joj jednom došli. On nizak i koščat, u nekakvim hlačama do članaka i šarenom sakou, ispijena, suha lica, sitnih lukavih očiju i dugačka nosa. Kompletan, sa cipelama i kaputom mogao bi stati u rernu.

Ona debela, tusta, rijetke riđe kose. usta joj nisu bila duža od filtera za cigaretu, a debela kao drvce od šibice. Imala je kvarne zube, odvratan usiljen osmijeh i pogled zmije što se sprema da napadne žrtvu.

Progovorili su nekoliko riječi, kao da govore sa nekim pot­puno stranim, tutnuli joj nekoliko krušaka i rahatlokum, pa otišli da se više ne bi pojavili. Mora da je babi Milji bilo veselo u njihovoj ili njenoj, ko će ga znati, kući. Još ako imaju djecu, pogotovo slatku kakvi su oni, da prosto pukneš od "ljepote".

Svjetlo je davno ugašeno, sve je utihnulo. San ne dolazi. Moj instrumentarij za ležanje kuka iz sve snage je zbog velike tuge što se ne pomače s mjesta skoro cio dan, da prostite, utrnuo.

Moje dame spavaju, baba diše tiho i ujednačeno, Lucija hrče.

Upalih noćnu svjetiljku. Već je jedan i petnaest. Naravno, svi čisti spavaju. Ovo je doba nečastivih. I nehotice ponovo uzeh ogledalce. Pri slaboj, mutnoj svjetlosti izgledala sam tako "lijepo" da sam se gotovo uplašila. Znala sam da ne mogu zaspati pa mi pade na pamet kako bi bilo lijepo da sad navijem sat na sedam ujutro pa da počne vizita.

– Kako je danas moj Švab – divno se smiješeći upita sa vrata moj dvije godine stariji brat Robi.

– Morat ću te odvesti "tamo gdje cvjeta limun žut" – reče ljubeći me u obraz – da vidiš kako izgledaš.

A taj nadimak Švab dobila sam davnih dana kada smo bili maleni. Kao i sva djeca ovog svijeta, mi smo se sa drugarima igrali rata. Uvijek su bile svađe kad je trebalo odrediti na kojoj će strani ko biti. I dok su se svi otimali da budu partizani, ja, sićušna curica, željela sam da budem Švab. Svima u kući to je bilo slatko, ali svi su zaboravili osim Robija. Za njega sam do dana današnjeg ostala Švab.

– A i kosa ti je super. Kao poslije mini-vala.

– Ama pusti to, molim te. I sama sebi izgledam kao svakoj prikazi mater. Nego pričaj šta ima novog kod kuće i okolo. Sagnuo se do moga uha i tiho zapjevušio.

"Niko ništa i ne radi

Niko drugog posla nema

Svi pitaju samo za te

Jašta radi, jašta radi!"

Oboje smo se od srca nasmijali, a on odmah nastavi:

– Ćiro se povukao u ćošak kaveza, ćuti i štrajkuje glađu, njegova tuga za tobom je pregolema. A Toni po cijelu noć laje, ne da nam spavati.

Ponovo se nasmijan. Njegovim fazonima nikad nisam mogla odoljeti. Toni je, naime, moj plišani cukica koga mnogo volim i koji od drugog rođendana do sada spava sa mnom.

Taj moj brat i ja se silno volimo, mada smo vječno u ratnom stanju. Kad ja obučem njegov grnjak ili, ne daj Bože, on moj zeleni džemper, jedno drugom bi oči iskopali.

– Dosta zezanja, pričaj.

– A šta, sestro draga, da ti pričam? Sve je po starom. Mama se samo licka, manikira, lakira, pola popodneva provede pred ogledalom. A pred spavanje? I sama znaš koliko joj treba da skine šminku, losionom očisti lice, pa stavi masku, pa kremu za noć, pa kremu za ruke. A ne prestaje zvocati. Te, Robi, stišaj taj kasetofon, Robi sine što će jakna na šteki. Robi, otkud češalj na krevetu. Robi, ponovo fleka na farmericama! Ja lijepo šizim. Stari se sav uvukao u sebe. Malo priča. Često je u tvojoj sobi, gleda tvoje postere, lutke, školske knjige. I sve to miluje pogledom, vjeruj mi, uhvatio sam ga na djelu. Nego, stara moja, kako si mi ti – upita povukavši me za kosu.

– Nešto malo bolje. Ali još sam slaba. Ne mogu da vjerujem kako ću ponovo moći da se popnem na vrh naše jabuke.

– Ali ćeš zato kad budeš brala boraniju sigurno moći išćupati cio grm, a kad čupaš mrkvu otkinuti lišće, a korijen ostaviti majci zemljici.

– Šta ćeš kad mi poljoprivreda leži.

– Nego, dolazili ti onaj tvoj peder?

– Što, da nisi bacio oko na njega, sestro Robi – odgovorih prkosno.

Išao je u drugi razred medicinske škole i znala sam da bjesni kad ga oslovim sa "sestro".

– Zar ovakav lafčina? – isprsi se i raširi ramena.

– Juče sam spavala kad je dolazio. Svaki čas bi mogao banuti.

Pogledah na sat.

– Prije pola sata je završena nastava, a on obično pravo iz škole dođe ovamo.

– I stara ti se sprema. Ej, sele, sele, šta misliš da čuje ovo "stara"! Raširila bi one svoje velike oči, napućila usnice, i pitala "Zar se tako razgovara sa mamom?" Znaš, mislim da bi njoj bilo normalno kad bi joj se neko obratio sa "curice".

– Nemoj, Robi! Stara zbilja izgleda super. A i nije loša. To što je toliko okupirana sobom, što ne iskazuje mnogo nježnosti, ne znači da nas ne voli.

– Da ne ulazimo u filozofiju, mala moja. Odoh ti ja. Ostaj mi zdrava i vesela. Ljubi te tvoj veliki brat!

Soba je odjednom bila prazna. Tako uvijek poslije njegovog odlaska. Svu ju je ispunjavao. Mada me često znao naljutiti, bio je neko na koga sam bila ponosna. Baš prava, kako on za sebe uvijek kaže, lafčina.

Ponovo me obuze tiha tuga. Nikad ranije nisam znala kolika je sreća biti zdrav, nisam se radovala zbog toga. Izgledalo je to kao normalno, kao jedino moguće. Sad znam da je divno biti zdrav i da ću se, kad ovo jednom prođe, beskrajno radovati svakom novom danu.

Da li je probeharala naša stara jabuka? Volim jabukov behar. Satima sjedim na mojoj klupi gledajući ga i opijajući se njegovim mirisom. Žao mi je ubrati i jednu grančicu za vazu, bojim se da joj ne okrnjim ljepotu. A tek noću, kad treperi sva omađijana mjesečinom!

Zimi, kad snijeg pada u krupnim pahuljama, ja gledam iza prozorskog stakla i sve mi se čini da se to sa naše jabuke kruni cvat.

Tako odlutala, daleko od ove sumorne sobe i ove bjeline što ubija oči, nisam ni primijetila kad je ušla mama. Okrenula sam se da vidim odakle dopire taj tako poznati miris parfema. Stajala je pored kreveta kao kraljica, odjevena u laganu plavu haljinu, be­sprijekorno našminkana i očešljna, pronicljivih očiju, samouvjere­na i dostojanstvena.

Osjetih poljubac na obrazu, lak poput daška vjetra.

– Hoće li moja curica nešto papati? Donijela sam ti supicu, šniclu i zelenu salaticu, sve što najviše voliš.

To je ono što mi je kod nje najviše smetalo. Svi ti silni, a nepotrebni deminutivi! Kao da mi je pet godina.

Ja se jednostavno ne mogu sjetiti da me je ikad, ikad u životu uzela u krilo, mazila i ljubila. Svi izlivi nježnosti bili su kao namješteni, kao u prolazu, sve se upravo svršavalo na praznim riječima.

A da je znala, samo da je ta moja mama znala koliko sam puta poželjela njen zagrljaj! Bilo je to uglavnom u nekakvim nes­vakidašnjim situacijama. Ne znam da li je ta potreba bila jača kad sam bila izuzetno sretna ili veoma nesretna. Željela sam da zajedno podijelimo te kratke trenutke obične, male ljudske sreće, ili da se zajedno isplačemo. Ne, ne bi ona morala da plače, dovoljno bi bilo samo da me stegne čvrsto uza se, a ja da jecam na njenim grudima.

Na žalost, ona to nije znala, ili, što bi bilo još žalosnije, nije htjela da zna.

Otišla je i ostavila u meni nemir. Jači nego ikad.

Nisam imala volje ni za što, a kamoli da jedem. Zato je baba Milja u slast pojela moj ručak.

– Lijepa ti je mama, Minja. Samo nekako previše važna. Kao da ti i nije mama. Znaš, kad ti oni i dolaze, meni se uvijek čini kako ti je zapravo tata mama, a mama tata.

Ćutala sam boreći se sa svojom tugom.

– Nisi se valjda naljutila – nastavljala je baba Milja.

– Ama, ne, baba, samo me malo boli glava i nešto mi se baš ne priča.

Napolju je bio divan proljetni dan. Sunce je sjalo kao da je polovina ljeta.

– Ali, meni je žao, ja ne volim kad si ti tužna.

– Šta mi to koristi? I ja bih htjela da je sav svijet sretan, odnosno da nema nesretnih, ali niko od te moje želje nema ama baš ništa. Pusti me, baba, malo bih odspavala.

Zatvorila sam oči. Slike su počele da se smjenjuju.

Bilo je to davno. I Robi i ja smo bili bolesni. Imali smo šarlah. Temperatura je stalno bila visoka, naročito u toku noći. Ja sam skoro buncala, od nekakvog akvarela na zidu pričinjavao mi se strašan krokodil.

Tata je cijele noći bdio nad nama, mjerio temperaturu, mije­njao obloge, davao lijekove. Sa lakoćom, samo sa brigom, bez traga umora, uvijek sa nježnim osmijehom na dragom licu. Mama je za to vrijeme čvrsto spavala.

Nisam to mogla zaboraviti. I neću. Nikad.

Lakat me bolio, užasno sam se znojila. Zaudaram kao tvor. Da mi je samo jedna tuširancija! Pusti snovi! Najviše što mogu dobiti je masaža alkoholom, ako sestra Vesna, koja je danas u smjeni, za to bude raspoložena.

Da mi je bar zaspati. Poslije bih se možda osjećala vedrijom. Pokušah brojati. Uzalud. To brojanje me podsjeti na jedan štos koji sam negdje čula ili pročitala.

Došao neki čovjek kod doktora i moli ga da mu propiše nešto protiv nesanice. Doktor mu reče kako nije dobro da se navikava na te lijekove nego neka pokuša sam sebi da pomogne, neka, na primjer, pokuša da broji