Stranac lektira, Albert Camus...

Stranac

Stranac je roman kojim je Camus postigao prvi veliki uspjeh na koji je utjecaj izvršila Nietzscheova filozofija, Sartreova filozofija egzistencijalizma te, najviše, njegova filozofija apsurda. Roman pripada razdoblju kasnog modernizma (od 40-ih do 70-ih godina 20. stoljeća) u kojoj je tema prikaz besmislenog i apsurdnog života te čovjekova otuđenost i život kao besmisleno postojanje kojim vlada nepredvidiv niz slučajnosti.

Pitanje na koje Camus traži odgovor jest kako opravdati postojanje u svijetu bez smisla, tj. kako prihvatiti vlastitu bespomoćnost u životu koji je ništa drugo nego niz apsurda (filozofija apsurda). Roman se sastoji od dva dijela romana: a) prvi dio koji se odnosi na Mersaultov život slobodnog čovjeka i neposredan doživljaj b) drugi dio Mersaultov život u zatvoru gdje se očekuje komentar i objašnjenje.

U romanu je pripovjedač ujedno lik Mersault. Roman je pisan u prvom licu, no događaji se iznose iznimno objektivno i precizno (a lik govori o sebi kao da govori o nekome drugom i ne trudi se osmisliti svoj život u okviru nekog zadanog sustava vrijednosti jer njegov je život posve iskren, stoga mu ne traži opravdanje). Ne postoji duboka psihologizacija jer je jako plošan lik (sve mu je svejedno), nema unutarnjeg monologa i struje svijesti.

Mersault je mladi francuski službenik, a u romanu se opisuje njegov život od trenutka kada je saznao za smrt majke do iščekivanja vlastite smrti zato što je bez razloga ustrijelio Arapina (Arapin je izvadio nož, a Mersaulta je u tom trenutku zaslijepilo sunce – to je ubojstvo splet nesretnih okolnosti). Na majčinom pogrebu nije plakao nego je razmišljao o tome kako je njegova majka prije smrti pokušala voditi život kako je htjela. Ljudi ga zbog toga osuđuju jer njegova “hladna” reakcija nije uobičajena u svijetu u kojem se očekuje da se na pogrebima plače.

Vrsta djela: psihološki roman

Mjesto radnje: Alžir

Vrijeme radnje: 30-te ili 40-te godine 20. stoljeća

Tema djela: prikaz apatičnosti naspram svijeta iz perspektive čovjeka optuženog za ubojstvo

Ideja djela: ukazivanje na usamljenost i otuđenost ljudi u modernom društvu, što dovodi do apatičnosti i okrutnosti pojedinca

Kratak sadržaj

I. dio romana

”Danas je umrla mama. Ili možda jučer. Ne znam.”

Radnja romana započinje viješću o smrti Mersaultove majke. On je niži činovnik kod nekog pomorskog mešetara u gradu Alžiru. Nije uopće ambiciozan u poslu, stanuje sam, slabo komunicira sa susjedima, redovito ruča u restoranu kod Celesta, ima tek nekoliko površnih znananca i uglavnom se druži s Emmanuelom koji radi u istoj tvrtki. Njegova je majka zadnje tri godine života provela u ubožnici u selu Marengu, osamdesetak kilometara udaljenom od Alžira. Mersault putuje autobusom na sprovod, provodi noć uz majčin lijes. Uglavnom drijema uz kavu, promatra reakcije prijatelja svoje majke uz odar. Sljedećeg dana, po velikoj žegi, ukopu prisustvuje svega nekoliko ljudi,  budući da starcima iz doma to nije dopušteno.

U povorci se iznimno nalazi starac Perez, s kojim je pokojnica bila veoma prisna, pa mu je ravnatelj ubožnice dopustio da sudjeluje. Mersault se vraća u Alžir i kako je neradna subota, dolazi na kupanje. Na plaži susreće Marie Cordonu, daktilografkinju koja mu se sviđala dok su zajedno radili. Odlaze u kino pogledati neku Fernandelovu komediju, izmjenjuju nježnosti i Marie prespava kod njega. Budi se u nedjeljno jutro i čitav dan provodi promatrajući glavnu ulicu sa svog balkona. Sljedećeg se dana, nakon uobičajenog radnog dana u uredu, vraća kući i na stubištu susreće starog susjeda Salamana, koji već osam godina ima psa, jedinog prijatelja u životu.

Starac neprestano tuče svog psa, koji mu nalikuje. Istodobno se na stubištu pojavljuje i susjed Raymond, za kojega se govori da je svodnik, i koji poziva Mersaulta na vino i kobasice. Pripovijeda mu kako je ozlijedio desnu šaku u tučnjavi koja je uslijedila nakon svađe u tramvaju. Čovjek s kojim se potukao brat je njegove navodne ljubavnice. Raymond je djevojci plaćao stan, hranu i odjeću, a ona nije ništa radila. Posumnjao je da ga vara i pretukao. To nije smatrao dovoljno okrutnom kaznom. Zato je htio da mu Mersault napiše pismo u kojem bi ju istovremeno izvrijeđao i natjerao da mu se vrati. Zatim bi legao s njom i ”upravo u trenutku kad bi trebao da svrši”, pljunuo bi joj u lice i potjerao.

Mersault sastavlja pismo, a Raymond ga naziva prijateljem. Sljedeću subotu iznova provodi s Marie. Budući da je prespavala u njegovu stanu, odlučili su zajedno ručati pa Mersault odlazi kupiti meso. Dok pripremaju ručak, čuju svađu iz Raymondove sobe. Kod njega je bio svodnik, a usput je od policajca zaradio udarac. Marie je nakon ručka otišla, a Raymond je pokucao na  Mersaultova vrata i ispripovijedio mu što se dogodilo. Nakon što je ostvario svoj naum, djevojka ga je pljusnula i on ju je pretukao. Izišli su na konjak i susreli Salamana, kojemu je pobjegao pas.

Sljedećeg tjedna Raymond poziva Mersaulta da provedu nedjelju u vikendici njegova prijatelja. Govori mu da ga cijeli dan prati skupina Arapa, među kojima i brat njegove navodne ljubavnice s kojim se potukao u tramvaju. Mersualt od šefa dobiva ponudu da vodi zastupništvo tvrtke u Parizu, što Mersault otklanja. Marie ga uvečer pita bi li ju ženio, on odgovara kako mu je svejedno. U nedjelju su krenuli s Raymondom u vikendicu. Tamo su ih dočekali njegov prijatelj Masson i njegova supruga.

Dok su se muškarci šetali plažom, primijetili su dvojicu Arapa, od kojih je jedan brat djevojke koju je Raymond pretukao. Uslijedila je tučnjava iz koje je Raymond izišao rasječene usne. Nakon što su se oporavili, Raymond je odlučio uzvratiti. Zatekli su Arape kod nekog izvora. Mersault nagovori Raymonda da mu preda pištolj. Arapi su uzmaknuli, a njih dvojica su krenuli prema vikendici. Mersault nastavlja šetnju po žegi i susreće Raymondova protivnika. Lik mu titra pred očima, a cijeli žal gori od sunca. Arapin izvadi nož, svjetlo obasja čelik, Mersault  poteže revolver i ubija. Zatim još četiri puta puca u nepokretno tijelo.

II. dio romana

Mersault je u zatvoru, gdje ga ispituju o ubojstvu. Branitelj ga obavještava da se tužiteljstvo raspitivalo o njegovu privatnom životu, posebice o njegovoj bešćutnosti na majčinu pogrebu. Istražitelj ga naziva antikristom i maše mu raspelom pred nosom. Marie ga posjećuje, a on više pozornosti poklanja drugim zatvorenicima i njihovim posjetiteljima nego svojoj djevojci. Ubrzo mu ona pošalje i pismo, ali ubrzo mu počinje smetati pažnja. Drži da nije ništa nesretniji od drugih i privikava se bez većih poteškoća na život u samici.

Dane provodi u spavanju i sjećanjima. U svome krevetu, između dasaka i slamnjače, nalazi komadić starih novima s pričom o jednom Čehu koji se nakon 25 godina, sa ženom i djetetom, vratio u rodno selo. Ostavio je obitelj u nekom prenoćištu i otišao u svratište koje su držale njegova majka i sestra. Mati ga nije prepoznala i on se odlučio našaliti. Pokazao im je svoj novac i uzeo kod njih sobu. Noću su ga ubile i opljačkale. Ujutro je došla njegova žena i otkrila o čemu se radi. Majka se objesila, a sestra bacila u bunar.

Prošli su mjeseci, gotovo puna gotova kad je započelo suđenje Mersaultu. Svjedočili su ravnatelj ubožnice, tamošnji vratar, stari Perez, Celeste, Raymond, Marie i Masson. Mersault promatra ljude u sudnici i sa zanimanjem sluša što svjedoci govore o njemu. Optužba se temelji na njegovoj bešćutnosti (nije plakao na majčinu pogrebu, gledao je film u kinu, smislio urotu s Raymondom…) i osuđuju ga na smrt. U očekivanju pogubljenja tri puta odbija ispovjednika, koji ipak naposljetku dolazi. Mersault sluša do trenutka u kojem razjaren izlaže nekoliko svojih razmišljanja o životu. Čemu trud i zavaravanje kad je sve ionako besmisleno. U zadnjim trenucima osjeća da ga je ta silna srdžba očistila od zla, oslobodila nade, da je posve otvoren ravnodušnosti svijeta i sretan.

Analiza likova

Bilješka o autoru

Albert Camus francuski je filozof, romanopisac, dramatičar, esejist i dobitnik Nobelove nagrade. Ostao je poznat po posebnom načinu pisanja doživljaja ljudskog postojanja, budući da je modernog čovjeka smatrao čudovištem.

Albert Camus se rodio 7. studenog 1913. godine u Mondoviji, gradu u Alžiru. Albert dolazi iz obitelji miješanih korijena, dok je majka s Mallorke, očeva obitelj potječe iz pokrajine Alsace u Francuskoj.

Nažalost Albert je ostao bez oca kada je poginuo početkom Prvog svjetskog rata nakon čega se s majkom i ostatkom obitelji preselio u Alžir. Camus nije imao sretno djetinjstvo budući da je veći dio života proveo u bijedi. Zahvaljujući pomoći učitelja Louisa Germainea, dobio je stipendiju i upisao se u srednju školu.

Kada je završio srednju školu, upisao se na Sveučilište u Alžiru da bi studirao filozofiju. Cijelo to vrijeme bio je aktivan u pokretu otpora zbog čega se pridružio Komunističkoj partiji. Odlučio ju je napustiti nakon nekoliko godina.

Za vrijeme studiranja pored učenja bio je aktivan i u sportu pa se 1929. godine pridružio jednom klubu kao vratar. Nažalost nakon godinu dana dobio je tuberkulozu i zbog toga je morao odustati nogometa.

Privremeno je uzeo pauzu od studiranja pa je u to vrijeme radio kao prodavač automobilskih dijelova. Bio je i privatni učitelj, a neko je vrijeme radio kao meteorolog.

Godine 1936. uspio je diplomirati filozofiju obranom rada na temu neoplatonizma i kršćanske metafizike. U ovom dijelu života puno je vremena posvetio čitanju Malrauxa, Nietzschea, Pascala, Kierkegaarda i Epikteta.

Albert je 1957. godine dobio Nobelovu nagradu, a nakon Rudyarda Kiplinga bio je druga najmlađa osoba koja je dobila tako vrijednu nagradu. Nagrada mu je po njegovom mišljenju službeno uručena na temelju djela “Razmišljanja o giljotini”, a ne za roman “Pad”.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata sudjelovao je u Pokretu otpora, a 1945. g. postao je  glavni urednik lista “Le Combat”, da bi se od 1947. godine posvetio samo književnosti.

Kada je rat završio Camus je krenuo na put sa Sartreom, pa je u Sjedinjenim Američkim Državama držao predavanje o francuskoj filozofiji. Unatoč tome što je podržavao ljevičare, bio je oštar u stavovima prema komunistima zbog čega je na kraju došlo i do razilaženja sa Sartreom, nakon objave eseja “Pobunjeni čovjek”.

U spomenutom eseju želio je prikazati objašnjenje revolucije iz čega se jasno moglo vidjeti koliko je bio protiv komunizma. Prvi veliki doprinos filozofiji dao je zahvaljujući teoriji apsurda u kojoj govori kako ljudi teže smislu u svijetu koji to ne može ponuditi. Sve je objasnio u “Mitu o Sizifu”.

Tijekom 50-ih godina Camus je najveći dio stvaralaštva posvetio pravima čovjeka, a dvije godine kasnije odbija suradnju sa svjetskom organizacijom UNESCO, da bi 1953. godine prosvjedovao protiv represije Sovjetskog Saveza.

Čitavo njegovo stvaralaštvo temelji se na ideji koliko je ljudska sudbina apsurdna. Zbog toga je odlučio suprotstaviti stvaranje prema apsurdnosti po kojoj svijet funkcionira. Cijelo se vrijeme trudio istaknuti negativan utjecaj koji je grad imao na suvremenu civilizaciju, a koja je u međuvremenu izgubila svaku povezanost s prirodom.

Među djelima treba izdvojiti ciklus apsurda: roman “Stranac” (1942.), esej “Mit o Sizifu” (1942.) te dramu “Kaligula” i ciklus pobune: roman “Kuga”, esej “Pobunjeni čovjek”, drama “Opsadno stanje”, drama “Pravednici”.

Albert je poginuo u automobilskoj nesreći jugoistočno od Pariza, 4. siječnja 1960. godine.

Camus je oduvijek želio da ga se gleda kao čovjeka, a ne pripadnika neke veće ideologije jer mu je čovjek uvijek bio važniji od institucija. Oduvijek je inzistirao na tome da ga se ne povezuje ni s jednom ideologijom.