Branko Ćopić - Orlovi rano lete
Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice :
– Ku-ku! Ku-ku!
Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se slican glas:
– Ku-ku! Ku-ku!
Ovaj, na izgled obican "razgovor" kukavica, ne bi prevario nekog pažljivog slušaoca.
Glas ovih "'kukavica" bio je, istina, melodican, iako malo tvrd i previše glasan, ali otkud sad,
pod samu jesen, da se kukavice toliko razvicu?! One se najviše cuju s proljeca, kad se javi
prvi list, ali sad! Ehe, bice to nešto drugo.
I zaista, iz ljeskara, umjesto ptice, ispade dugonog bos djecak i trkom jurnu u sjenovitu
dubinu staroga Gaja izmedu golih i pravih bukovih stabala.
Kud li to djecak otrca, na ciji znak?
Prokin gaj, zapuštena, gusta i prilicno velika šuma, na sat hoda udaljen od podnožja
planine, bio je oduvijek, cak i za starije ljude, pomalo strašno i tajanstveno mjesto. Babe su
šaputale da je uklet i da nikako nije dobro nocu kraj njega prolaziti. Zacas te, kažu, može
šcepati ledena ruka nepoznata cudovišta i povuci za sobom pod zašaptane svodove bukovih
krošanja. A što ce dalje biti – br! – strašno je i pomisliti.
Tako vecerom, pored ognjišta, kazuje baka zablenutom unuku, a djecak samo širi oci i
od macka u cošku cini mu se da je neznana ogromna zvijer s vatrenim ocurdama.
Još u bosanskohercegovackom ustanku, 1875, u tome Gaju opkoljen je i poginuo od
begova cuveni hajduk Jovance. Borio se dva dana pucajuci iz crne ugljarske kolibe, a onda je,
kažu, cak od Bihaca dovucen top i koliba porušena, a hajduk ubijen. Sahranjen je na samoj
ivici Gaja.
Kraj njegova groba, pod kruškom divljakom, za vrelih ljetnih dana hladuju cobani.
Okupe se oko kamene nadgrobne ploce bez natpisa, naherene i obrasle mahovinom, pricaju i
smiju se, a kad u širokim bukvama zašumi vjetar, djecacima se cini da se to, dolje u Gaju, još
uvijek nastavlja davno minula bitka izmedu silnih begova i mrtva hajduka.
– Predaj se, Jovance! – jeci sa svih strana.
– Ne predajem se! – tvrdo vraca nevidljiv hajduk.
Šcucureni u sjenci, puni cudne treme, djecaci ocekuju kad ce da grune garav top, ali
sve je uokolo tiho, nad Gajem se smješka zlatno ljeto, a pucanj nikako da se cuje. Davno je
nestalo i topova i tobdžija i malog Jovanceta sa srebrnim tokama.
Poneko cobance tako i zaspi i, s glavom uz kamenu plocu, sanja cudesne snove, a kad
se od straha prene, dugo trlja oci buljeci u ovce, miluje topao kamen i šapuce:
– Gdje si, Jovance, sad si bio tu? Tako si mi nešto lijepo pricao, a ja zaboravio.
Za ljetnih noci hucu po Gaju avetinjske sove, javlja se cuk, a truo panj tinja
zelenkastim sjajem i plaši osamljena putnika:
– Cekaj samo, sad cu da te zgrabim!
Zimi su sve staze i putevi oko Gaja išarani zecjim i vucjim tragovima. S njima se ukršta
trag lisice, a ponekad i zlocude divlje svinje koje se spuste s bliske planine.
Kroz jarugu, duboko u Gaju, mrmori uzan potocic pun trula lišca i brzo se gubi u tijesnu
kamenitu ponoru. Nema te babe u selu koja bi se usudila nadviriti nad to mjesto. A i kako bi
imala hrabrosti kad se tu, kažu, krije strašno cudovište drekavac, koje za kišovitih noci
svojom prodornom drekom ispunjava citav kraj.
Pa ipak, ipak... cim je iz Gaja cuo glas kukavice, djecak je glavacke jurnuo u šumu.
Kako se samo ne boji i ko li ga to zove?
2
Duge noge brzo su donijele djecaka do jedne manje zaravni usred Gaja. Licila je na
dno kakve plitke cinije ili tepsije u kojoj se peku pite. Kad se spustite na to poljance, vec ste
zaklonjeni od svacijeg pogleda.
– Ku-ku! – opet se tiho oglasi djecak.
– Ku-ku! – zacu se odgovor, ali odnekle odozgo, kao s neba, i istog trenutka niz glatko
stablo vitke bukve na ivici zaravanjka spuznu isti takav jedan djecak.
– Oho, majstorski se spuštaš – pohvali ga djecak došljak.
– Od tebe sam naucio, Strice, – nasmija se putnik s bukve. – Eh, još samo da imam
tako dugacke noge i ruke kao ti, pa da mogu obuhvatiti svako stablo.
Djecaci se spustiše na malu zaravan i sjedoše pod prastaru debelu bukvu koja je rasla
u sredini i svojom širokom krošnjom natkriljivala gotovo citav poljanak.
– Kako je danas bilo u školi, Strice?
– Uf, Jovance, ne pitaj! I ja sam dobio paprene šibe – huknu Stric i pokaza dlanove. –
Evo, pogledaj.
– A zbog cega je tebe?
– Zbog Dunava, davo ga odnio i Dunav! Kazao sam da se Dunav uliva u Jadransko
more, a kad ucitelj skoci: "Evo ti, veli, Jadranskog mora, ispruži dobro dlan!" Opali mi dvije
vruce, pa ce opet: "Deder sad, gdje se uliva Dunav?"
– A šta ti?
– A ja: ne uliva se, kažem, nigdje. "Kako nigdje" – izbeci se on. – Lijepo, velim, ponire
pod zemlju kao onaj potocic u Protinom gaju.
– Uhu, brate moj, ti si zagrdio! Kakva ponornica! U Crno more, bolan.
– E, sad cu i ja zapamtiti da je crno, jer mi je danas propisno zacrnilo. I Dunav mi je
crn, a ucitelj još najcrnji. Sad vadim da ti imaš pravo što se kriješ od škole. Evo i mene u
tvoju družinu, a bice ih još, sve po izboru junaci.
– Zbilja?
– Pa da. Zbog samog Dunava bice ih najmanje pet, a kad tek uzmeš istoriju – iha! – na
samom Kosovu izginuce cetvrtina razreda.
– Pa racun! – podsjeti ga Jovance.
– Iha, nek davo izracuna koliko ce tu stradati.
– A kad pocne da ispituje pirirodopis?
– Onda ce biti takvih batina da ce pola klisnuti u prirodu, to jest u šumu. Citavu cemo
cetu stvoriti ovdje u Prokinu gaju.
Jovance se zamisli.
– E, necemo primati sve bjegunce iz škole, samo one najsigurnije, one koji nece nikom
odati gdje nam se nalazi ceta.
– To si dobro smislio. Vidiš, ja se toga nikad ne bih sjetio – iskreno priznade dugacki
Stric i s poštovanjem pogleda svog nerazdvojnog druga. – Hajde, hocemo li sad kuci. Djeca
su još prije pola sata izasla iz škole.
– Hajdemo... Uz put cemo se dogovoriti koga cemo primiti u našu cetu.
II
Pocetkom te školske godine u selo Lipovo stigao je novi ucitelj, zlocud stariji covjek,
koga su po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz obližnje varošice. Cim su ga, prvog
školskog dana, daci ugledali, onako neispavanog, mrkog i zlovoljnog, nastao je bojažljiv
šapat:
– U-uh, s ovim nece biti lako. Bogme cemo se poželjeti naše dobre uciteljice Lane.
– Vidi mu samo nosa, kao paprika.
Dugacki Stric, najviši dak u razradu, sjedeci u posljednjoj klupi, prosto nije povjerovao
svojim rodenim ocima: zar umjesto Lane da dode ovaj ovdje?
– Ne, ne, to nije istina!
Stric je cvrsto zažmirio ocekujuci da novi ucitelj išcezne kao prividenje, ali kad je
ponovo otvorio oci, umjesto leptiraste plave Lane, za katedrom je stajao još uvijek podbuli
stranac s crvenim nosom.
3
– Ih, nos mu, kao paprika. Gospodin Paprika! Stric je ponovo zažmirio i poceo u sebi da
cita nešto kao molitvu:
– Dragi, bože, i sveti Nikola, i sveti Pankracije, i sveti Akakije, dovedite u razred našu
staru uciteljicu, gospojicu Lanu, a ovoga Papriku nosite kud znate.
Iako je molitva bila iskrena i od srca, kad je Stric otvorio oci, za katedrom je i nadalje
stajao natmuren crvenonosi.
– Hajde da još jednom oprobam.
Stric opet zažmiri, prisjeca se imena svih svetaca koje je citao u nekom starom
kalendaru, nacetom od miševa, pa pocinje da reda.
– Sveti Petre, i sveti Luka, i svete Casne Verige, i sveta Petka, i sveta Suboto, i sveta
Bogorodice Trojerucice, i sveta Stonogice, nosite ovoga svetog Papriku kud god znate, a vratite
nam našu Lanu, makar bosu, amin!
Sve uzalud. Stric otvara oci, a novi ucitelj, stoji li stoji, i mršti obrve.
– Phi, baš su mi to neki kiceni sveci! Da oni mene nešto zamole, na primjer da se
igramo "trule kobile" ili šta bilo drugo, ja bih odmah skocio.
– Ma šta ti to gundaš? – upita ga Jovance, njegov drug iz klupe.
– Ništa. Naš se ucitelj zove "Gospodin Paprika". Javi dalje.
Jovance stade da se smije krišom, u šaku, pa gurnu druga ispred sebe:
– Pero, ovaj se ucitelj zove gospodin Paprika. Javljaj dalje.
Kad je vijest o nadimku "Paprika" stigla negdje do sredine razreda, novi ucitelj primijeti
kako se daci sašaptavaju, pa opruži noge i brzo dopade do njih.
– Šta vi tu šapcete, a?! – grmnu on tako strogo da najbliži dak šaptac i nehotice sunu
naviše i ukoci se u mjestu kao ledenica.
– Šta šapcete?
Preplašenom daku – škljoc-škljoc – samo zazvoniše zubi i rijeci same od sebe poletješe
iz usta:
– Molim gospodine Paprika, kažu da se vi zovete gospodin Paprika.
– Paprika! Ko je to kazao?
– Molim, otuda, od zadnje klupe.
Dok je strašni ucitelj prilazio posljednjoj klupi, Stric je osjecao kako mu se njegove
duge noge sve više drvene od straha kao da se pretvaraju u dva obicna bukova štapa. Da lav
na nj jurne, cini mu se, on s mjesta ne bi mogao da makne. Da mu miš potrci uz nogavicu, ne
bi ni onda. Eh, kud baš on izmisli onaj prokleti nadimak?!
– Ko je od vas dvojice ono kazao? Odjednom, neocekivano, Jovance ustade s mjesta i
mirno, cvrstim glasom, odgovori:
– Ja sam rekao.
Iznenaden, ucitelj malcice ustuknu.
– Baš ti?
– Jeste.
Djecakov postojan glas i tvrd pogled odjednom razgoropadiše pijanca. On iznenada
dreknu kao jare:
– A tako ti, buntovnice, je li! Cekaj samo! Ej, ti dugacki – viknu on na ukocenog Strica
– brzo donesi jednu dobru šibu!
Same od sebe pružiše se Striceve noge-drvenlije i zacas iznesoše djecaka napolje iz
razreda. Prolazeci uzduž zida, on se oglednu na prozorcicu od nužnika i sam udari sebi žestok
šamar.
– Magarce, nijesi imao kuraži da se javiš, nego si ostavio druga da zbog tebe strada, je
li! I još baš ti ideš da šibu doneseš kojom ce da ga biju, a! Evo to još jedna zaušnica.
Stric se još jednom prezrivo iskezi na svoj lik u prozorcicu i progunda:
– Paprika! Ništa pametnije nijesi mogao da izmisliš.
U obližnjem ljeskaru, odakle je valjalo donijeti šibu, Stric se nade u velikoj neprilici. Koji
god bi prut odabrao, taj bi mu se cinio isuviše opasan.
– Zar ovaj? A ne, ne! Baš ovakvim tukao me je djed Todor. Boli kao vrag.
Mašio bi se za drugi i odmah trgao ruku.
– Ne, ne, ni taj necu! Necim slicnim vijali su me oko crkve kad sam iskidao vrapcija
gnijezda. Sve su mi noge bile modre.
Odlucio se najzad za jednu potpuno suvu mladicu. Iz bogatog iskustva, isprobanog na
4
rodenim ledima, znao je da se suvi prutevi najlakše lome, vec od prvog udarca.
– Evo, ovo sam baš tražio.
Kad se vratio u razred, ucitelj se nabusito otrese na nj:
– Jesi li bio na sjevernom polu kad te tako dugo nema?
– Ne, bio sam u obližnjem ljeskaru – odvrati Stric tako ozbiljno da citav razred, i pored
svega straha, prasnu u smijeh.
Ucitelj švicnu po vazduhu donesenom šibom da joj isproba vitkost, ali ona istog
trenutka puce preko sredine. Gospodin Paprika sunu poput munje na djecaka podnoseci mu
pod nos patrljak od pruta.
– Je li ovo ta tvoja šiba, a?
– Pa to je samo polovina moje šibe – zbunjeno doceka Stric.
– Dobiceš polovinu i ti i onaj tvoj drug! – razgoropadi se ucitelj, pa jurnu prema
posljednjoj klupi, ali Jovance istog trenutka trkom dopade do otvorenog prozora i poput lopte
iskoci napolje.
– Opa! – ote se Stricu oduševljen uzvik. Ucitelj i sam pojuri prema prozoru, virnu
napolje, pa se okrenu razredu i ljutito povika:
– Hvatajte ga! Svi za njim!
Citav razred, kao da je jedva docekao tu komandu, veselo jurnu napolje i prosu se niz
dvorište u pravcu gusta ljeskara, kud je umakao bjegunac.
– Drži ga! Drži gaaa!
– Aha, ne daj tamo!
Dok je namršteni Paprika sa školskog praga ljutilto zurio za njima, gonioci se brzo
izgubiše u lisnatu ljeskaru deruci se koliko je ko više mogao. Jedan preplašen zec iskoci ispod
niska žbunja i jurnu nekud udesno. Stric se nadade za njim.
– Eto ga tamo. Drž, ne daj!
Još uvijek larmajuci kao da traže bjegunca, djeca se dadoše u berbu prezrelih lješnika,
koji su vec sami ispadali iz svojih požutjelih cašica. Preduzimljivi Stric vec je cucao visoko u
krošnji rodna oraha na drugoj strani šikare i dernjao se:
– Aha, drži ga, drži! Oho, evo ga! Evo još dvojica! Iha, brzo hvataj, u njedra trpaj.
Naš bjegunac, zadihan i crven, vec je bio na ivici Prokina gaja. Kad je stigao pod staru
krušku do groba hajduka Jovana, svog cukundjeda, on sjede u prezrelu jesenju travu i
pomilova rapavu nadgrobnu plocu.
– Cukundjede, evo i mene, pobjegoh u hajduke!
Tišina. Nad hajdukovim grobom samo tiho šušketa kruška sitnim izjedenim lišcem, ali
se djecaku cini da ga njegov davni predak i vidi i cuje. Suze mu naviru na oci i citav predio
pred njim pocinje da treperi i rastapa se.
– Ne dam da me na pravdi biju. Kricu se u gaju tamo gdje je nekad bila koliba iz koje si
se ti borio.
Djecak je od starijih cuo tek ponešto o pravdi, ali sluti da je dobro i pravedno to što je
pokušao da zaštiti svog druga Strica. To ga ispunjava cudnom snagom i radošcu i daje mu
odvažnosti da sam samcat krene u dubinu puste šume. – Idem da potražim mjesto za svoj
hajducki logor.
III
Stricevo pravo ime bilo je Stevo, ali su ga u razredu prozvali Stricem zato što je bio
najviši u citavoj školi, pa je licio na nekog zajednickog dackog strica. Osim toga uvijek je
nosio cakšire, prsluk i slamni šešir svog mršavog sitnog strica, a zimi, bogme, i striceve stare
cokule, krut crn gunj i dugacak šal, kojim bi se omotao oko vrata jedno cetiri puta. Djecak je
bio siroce, bez oca i matere, stric ga je othranio i podigao uz pomoc djecakova djeda i nikad
ga nije, koliko se zna istukao. To je ponekad cinio samo djed, a dobri striko, ako bi se kadgod
i naljutio, tukao je prutem stari gunj u kome nije bilo djecaka, i karao ga:
– Evo ti, nevaljalce, sad si dobio što te spada! – Pa cak bi se i zbog toga ražalostio i
brišuci suze, stao je da miluje gunj.
– Nece tebe tvoj striko, šalim se ja samo.
5
Po visini Stric je licio na svog brata od tetke, oceve sestre, krupnu seosku momcinu
Nikoletinu Bursaca. Kad god bi ga gdjegod susreo, Nikoletlina je dobrodušno gundao:
– Zdravo, brate Strice!
Kad se Jovance predvece vratio iz Gaja, Stric ga presrete na pašnjaku.
– Šta misliš sad? Paprika je ljuci od prave paprike, prebice te kad sutra dodeš u školu.
– A ja zato necu doci.
Stric samo zinu. Toj mudrosti on se vec ne bi dosjetio: ne dodeš u školu, nema batina,
prosta stvar.
– Pa šta ceš onda raditi?
Jovance veselo uzvi obrvama.
– Ehe, to sam ja vec smislio. Ponesem ujutru knjige i rucak u torbici kao da cu u školu,
pa kad naidem pored Gaja...
– A ti na drvo! – doceka Stric, koji je pred svim potjerama i opasnostima uvijek bježao
na prvo drvo poput uplašena macka.
– Ne, ne, u šumu, u hajduke, kao moj cukundjed Jovance. Ima u Prokinu gaju jedna
zaravnjena udolina, ja sam je nazvao Tepsija, tamo cu logorovati.
– Ihaj, i ja cu s tobom cim dobijem prve batine – povika Stric.
– To te vec sutra ceka.
– Ih, nek me samo Paprika jedanput kljucne, eto me tebi u Tepsiju pa makar se odmah
u njoj ispekao.
– Primam te, dobar si drug. A predvece, kad se daci vracaju kuci, i mi cemo krenuti
natrag kao da se vracamo iz škole.
Sutradan je i Stric, kao što smo vec culi, dobio batine zbog rijeke Dunava i odmah
odjurio u Prokin gaj, do Tepsije, da se nade s drugom.
Uz put, vracajuci se iz Gaja, dogovorili su se koga ce, od bijenih daka, primiti u
družinu.
– Curice nikako! – svecano izjavi Stric i ratoborno namace na celo svoj otrcani slamnati
šešir.
– A zašto?
– Sve ce izbrbljati, istorokati, znam ja njih. Sastanu se jedna s drugom pa na uvo: hihi-
hi, ho-ho-ho! – kažu i šta su rucale, i šta su vidjele, i šta su cule. Za pola sata svo bi selo
saznalo za našu Tepsiju.
– Tako je, bogami.
– Djevojcice meni trebaju za nešto drugo. Od njih cu ja najprije doznati ko je u školi
dobio batine, šta ucitelj sprema za nas bjegunce, šta se o nama prica. Samo je malo
potegnem za jezik, a ona se rastoroce.
– Je l' takva i tvoja Lunja?
– Ih, davo je odnio, dabogda crkla! – pocrvenje Stric i još jace natuce šešir. – Ne mogu
ocima da je vidim.
Lunja je bila tiha cutljiva desetogodišnja djevojcica, velikih mirnih ociju, Striceva prva
komšinica. Uvijek je cutke, i nepozvana, išla za djecacima, posmatrala šta rade i kako se
igraju, pronalazila ih u ribarenju oko rijeke, u kradi lubenica, u potrazi za pticjim gnijezdima.
Vikali su na nju, prijetili joj i cak je tjerali kamenjem, ali tiha radoznala djevojcica sklonila bi
se samo za kratko vrijeme i tek je djecaci smetnu s uma, a ona vec viri iza nekog žbuna ili
šuškajuci izlazi iz visoka kukuruza.
– Eno je opet, davo je odnio! – istom bi povikao neko od družine.
Lunja se pojavljivala otud odakle joj se najmanje nadaš: iz visoke travuljine pored
rijeke, sa štaglja punog slame, iza krda mirnih goveda, s mracna tavana, ispod guste nagnute
lijeske. Odasvud si je mogao ocekivati kao nekakvog carobnjaka.
Jednom je djecake ljetna kiša zatekla iznenada na pašnjacima pod samom planinom.
Trkom su pojurili do polurazvaljene cobanske kolibe, a kad tamo, pod ostacima niska krova,
sjedi glavom – ko? – Lunja! Ništa nije kazala, samo se skromno povukla sasvim u cošak da
ostalima nacini mjesta i sve ih je gledala srecno i s ljubavlju svojim velikim precrnim ocima.
Bila je radosna što su pored nje i što su pobjegli od pljuska.
– U jazavcevu jazbinu da se uvucem, tamo bih sigurno Lunju našao – uvjeravao je
ostale djecake Stric, njezin komšija. – Vidio bih je gdje sjedi i bulji u kuma jazu onim svojim
garavim ocurdama.
6
Nije zato ni cudo što je Stric, pri pomenu Lunjina imena, poceo da vice i da se
zabrinuto roguši.
– Da znaš Jovance, ona ce nas prva pronaci, budi u to siguran.
– Kako ce nas naci ako joj niko ne rekne? – cudio se mali harambaša.
– Kako? Šta ja znam kako. Ima ti ona za te stvari nos. Samo se uputi kroz šumu i –
njuc njuc! – evo je usred Gaja, na Tepsiji.
– I stane uz drvo, gleda nas! – dopuni ga Jovance.
– Bulji kao pecen brav, i ne trepce!
– Pa nece nas valjda izdati ako nas i pronade – poce da ga tješi Jovance.
– E, to vec ne znam – iskreno priznade Stric. – Ona cuti cak i kad je tuku, a ja se, na
primjer, tako slavno dernjam da se pola sela sleti oko moje kuce.
Pretresoše i ostale dake kakav je koji i je li pogodan za družinu, a na rastanku Stric još
jednom potvrdi da vec od sjutrašnjeg dana krece da "kupi vojsku".
IV
Grupa djevojcica s grajom se vracala iz škole i upravo kad su prolazile pokraj gusta
ljeskova žbunja obavijena divljom lozom, jedna od njih preplašeno vrisnu:
– Jao, noge! Eno nogu!
Curice se skameniše u mjestu. Iz cubasta žbunja zaista su virile necije duge zaprašene
noge i kao da nekom daju lukav tajni znak, one istog trena poceše micati prstima, a zatim i
citavim tabanima.
– Pst, micu se! – prošaputa jedna djevojcica.
– Micu se kad ih ja micem! – zabobonji iz žbuna neki djevojcicama dobro poznat glas.
Citava grupa sad malo slobodnije živnu. Nije tamo, znaci, nikakav razbojnik, mrtvac ili
nešto slicno. To je neko od poznatih.
– Ej, pokaži se, nemoj nas plašiti.
Prsti na nogama opet obijesno poigraše. Djevojcice su i dalje neodlucno stajale, a onda
se iz grupe izdvoji mirna Lunja i pode prema žbunu.
– Radoznalice prokleta, svud ti moraš prva zaviriti! – dreknu iz lijeske ljutiti glas i na
put s praskom iskoci glavom i bradom – Stric.
– Ehe-he, jeste li se prepale?
– Da znaš, tužicemo te ucitelju da nas plašiš! – svadljivo viknu jedna djevojcica.
– Ne idem ja više u školu pa da me ucitelj izbije kao tebe danas – doceka Stric.
– Eto baš nije mene, nego Doku Potrka! – zlurado zakrešta svadalica.
– A koga još?
– E baš ti necu kazati!
– Ne znaš, pa zato neceš. Ne znaš, ne znaš, baš, baš!
– Znam, baš znam: Doku Potrka i Lazara Macka, eto ti! Obojicu je danas istuk'o. Eno
ih, ostali su u zatvoru.
Lukavom Stricu ništa drugo nije ni trebalo nego da sazna ko je bio bijen u školi. Eto
novih junaka u družinu. I to baš Macak i Potrk, dvije delije iz cetvrtog razreda kakve se samo
zamisliti mogu. I Potrk i Macak bili su nadimci. Potrka su zato tako nazvali što je trkom i
dolazio u školu i vracao se kuci, potrkivao je i onda kad na tablu izlazi. Jednom su mu cak, u
jednoj crkvenoj procesiji, dali da nosi pred narodom krst, a on ga je pograbio i trkom pojurio
oko crkve tako da su babe digle viku:
– Držate ga, odnese krst!
Naravno, procesija se pokvarila, Doko dobio batine i nadimak "Potrk".
Lazar Macak bio je omalen i prgav djecak, gotov uvijek na svadu i boj ako ga samo
neko naljuti. Nije se bojao ni mnogo starijih i vecih od sebe i smjelo se zalijetao na njih
frkcuci kao srdit macak. Drugovi su ga voljeli zato što je bio vesele cudi, okretan, otvoren i
veliki majstor za pravljenje najrazlicitijih igracaka: pušaka i prskalica od zove, zamki za ptice i
zeceve, raznih vrteški, cigri, strijela, pracki i bezbroj drugih mudrolija. U kuci svog oca, kolara,
on je na tavanu imao citavu malu radionicu u kojoj je dacima popravljao noževe, polupane
tablice i kutije od pera, pernice. Popravio je cak i stari školski globus, samo je na njemu
7
Zemljanu kuglu malo i suviše nakrivio, pa je licila na pijanca koji se upravo sprema da legne.
Po školi je kružila prica: Lazar Macak bio ljut pa nakrivio Zemlju!
Mnogi bivši daci te škole citavog života zamišljace Zemljanu kuglu u onome položaju u
koji je postavljena vještim rukama djecaka Macka na polumracnom tavanu seoske kuce, uz
opasno zuzukanje osa, koje su mališanu smetale i pokvarile mu majstoriju.
Naš preduzimljivi Stric sad se ponovo postavio u zasjedu da saceka ove dvije delije koje
su camile u školskom zatvoru, "u tamnici kuci neobicnoj".
Prvi se na vidiku pojavio Doko Potrk. Jurio je drumom kao da ga vija roj pcela, bijesno
pseto ili kakav Gligorije crkvenjak s toljagom na ramenu.
– Stoj! – ispade preda nj dugacki Stric, a zahuktali Doko, prije nego se mogao
zaustaviti, još dvaput optrca ako Strica i tek onda zastade još uvijek pocupkujuci i podviknu:
– O-op, sto-oj!
– Tebe danas istukoše, a? – priupita Stric.
– Izmlatiše, brate, sve po nogama, po mojim brzim trcaljkama! – veselo doceka Doko i
obazre se kao da mu je ucitelj još za petama. – Kako li samo tako brzo do tebe stiže taj glas,
brže nego ja sam?
– A bi li ti pošao sa mnom na jedno mjesto gdje nece biti tuce i batina? – lukavo zaškilji
Stric.
– Evo me odmah! O-op! – i Doko pojuri drumom.
– Ej, stoj, kuda ceš?
– Pa tamo gdje ne tuku! – viknu Doko vracajuci se trkom.
– A gdje je to?
– Da, zbilja, nijesi mi još ni kazao. Gdje je?
Kad mu Stric isprica za Jovanceta i Tepsiju, Doko samo veselo podvrisnu i stušti se
putem u pravcu Prokina gaja.
– O, op, juriš u hajduke!
Ubrzo se drumom pokaza i Lazar Macak. Po onome kako je išao, vidjelo se zaista da je
zasluživao svoj nadimak. Zavirivao je u živicu, cackao po okolnom žbunju i zvjerao za pticama
kao kakav proskitani seoski macak, lukava beskucna macorina, koja samo cunja i gleda što ce
zdipiti na zemlji, ispod zemlje i na drvecu. Od takvih su samo zvijezde sigurne, pa i one po
citavu noc nepovjerljivo žmirkaju kao da ce reci:
– Kuda li se to ti smucaš, protuvo jedna, kad sav pošten svijet spava?
Kad Macak stiže do žbunja za kojim se krio Stric i poce okolo njuškati, dugajlija skoci
pred nj i dreknu:
– Pis, macane!
Lazar prestrašeno odskoci u stranu, ali se brzo pribra i borbeno naroguši.
– Hoceš da se biješ? Cik!
– Tebe su vec izbili – poce da se ceri Stric. – Ih, da sam na tvom mjestu, ja više ne bih
ucitelju u ruke.
– Bogme i necu! – planu prgavi Macak.
– Pa kuda onda misliš?
– Smislicu nešto kod kuce na tavanu. Ja se uvijek gore zavucem kad nešto smišljam.
– Dodi u našu družinu – predloži mu Stric i sve mu isprica o Jovancetu i o logoru
Tepsiji. Macku sinuše oci.
– Oh, šta li cemo sve tamo naciniti da samo znaš. Pusti me, idem odmah na svoj tavan
da mislim. Eto me sutra u Gaj.
V
U Prokinu gaju, u logoru male diružine, Doko Patrk, zahuktan kao ždrebence,
optrcavao je poljanak Tepsiju. Stric je dokon jahao na grani stare bukve, a Jovance i Macak
su vodili ozbiljan razgovor.
– Kako ti se dopada naš logor? – ispitivao je Jovance.
– Dobro je skriven u hladovini...
– A šta cemo kad udari kiša? – sjeti se razboriti Macak.
8
– Zar ne vidiš ovu bukvetinu nad nama, zaklonila je citavu Tepsiju.
Macak diže pogled, ozbiljno osmotri mocan zelen svod nad glavom i uvjerljivo rece:
– Prokisnuce.
– Davoli me oderali ako prokisne i za najveceg pljuska – povika Stric odozgo s grane. –
Ja cu citav dan prosjediti pod ovom bukvom, pa da pada ne znam kakva kiša.
– A bude li kišovito i sutradan, šta onda? – zaškilji Macak. – Prokapace i kroz najgušcu
krošnju.
– E, toga se vec nijesam sjetio – prostodušno priznade Stric.
– Onda se mora praviti neka koliba – predloži Jovance.
– To sam i ja sinoc na tavanu smslio – rece Macak. – I još sam nešto smislio, ali
žestoko.
– Šta to, šta to?! – u trku upade Doko i radoznalo užiži ocima.
– E, za tu nam rabotu treba i jedno magare.
– Šta tu treba magare! – poskoci Doko. – Evo mene. O-op, ja sam brži od svakog
magareta.
– E, kada bi bilo na trku, ali tu treba nositi, i to dobar tovar – poce da objašnjava
Macak. – Hocu svoju radionicu s tavana da preselim ovamo.
Dugajlija Stric hitro se smandrlja s grana.
– Dovešcu svoje magare. Mogu još nocas. Idem s njim u mlin pa kad se budem vracao.
Toga poslijepodneva, dok su Lazarevi radili u polju misleci da je djecak u školi, Jovance
i Lazar prevukoše s tavana sav onaj krš od razne starudije i alata koji je Macak s ponosom
nazivao "moja radionica". Sve to posakrivaše iza jedine živice u dnu bašte, tamo gdje niko
nije zalazio.
Uvece se oprezni Macak jedva nekako izvuce neopazice iz kuce i pode na drum da
saceka Stricev povratak iz mlina. Napinjao je uši i buljio u tamu, ali što je više naprezao vid,
okolni žbunovi i drvece dobijali su sve cudnije oblike. Pojaviše se neki divovi visoki deset
metara, zamahaše dugim rukama avetinjske babe, umjesto trnova žbuna cucao je crn
medvjed.
Lazara Macka podide jeza. Cvrsto zatvori oci i poce da šapuce:
– Znam ja, znam, nijeste vi ni babe, ni divovi, ni medvjedi. Sve je to drvece.
Pa da bi se još bolje ohrabrio, on glasno zovnu:
– Lazare!
Odmah zatim odazva se sam sebi izmijenjenim glasom:
– Šta je?
– Bojiš, li se? – pitao je debeli glas.
– Ne bojim.
– Lažeš! – tvrdio je kobajagi onaj dirugi.
– Bogami ne lažem! Ne bojim se ni koliko za mali prst. Ni ovo mu nije bilo dovoljno, pa
zato viknu i trecim glasam, piskavim, ženskim:
– Šta to vas dvojica pricate?
– Šta je tebe briga! – doceka obicni Lazarev glas.
– Šta je tebe briga! – ponovi i onaj debeli. Tek što je Macak tako sam sebe malo
okuražio, iza okuke druma zacu se pjesma:
"Tele rice, domacica vice: Zašto riceš, izjeli te vuci!?"
– Aha, evo Strica! – poveseli se Macak. – Prepao se pa pjeva. Ih, a još je u društvu s
magarcem! Istrcao je na put i još poizdalje povikao:
– Ej, Strice, pjevaš li to da odagnaš strah? Stric je jedva docekao da cuje drugarev glas
pa, obradovan, odgovori sasvim iskreno:
– Tjeram ga, ali on stalno kaska za nama i škaklja me po vratu. Pobjegao je tek sad
kad si se ti javio.
– Ehe, zna on da se Lazar nicega ne boji! – isprsi se Macak.
Provukoše se po mraku do one živice podno bašte i poceše da tovare magare.
Cega li se sve tu nije našlo i cim li sve jadno magare nije optereceno!
U Striceve prazne mlinarske vrece najprije su pobacane sitnije stvari: šarafi, ekseri,
stare turpije, brusovi, skoble, tesle, dlijeta, cekici, kliješta, izlizana bradva, kutija od masti za
cokule marke "arap", šila, burgije, zumbe, probojci, kresivo, kremenje, polovina od mašica,
donja konjska vilica, jagnjece krzno, tocak od kolica, šivace mašine i neke ogromne mamuze,
9
zatim nekoliko potkovica obicnih i "turskih", pa razne kuke, lanci, kutija od sata budilnika,
neko staro prošupljeno sude i još bezbroj drugih stvari, i bezimenih i s imenom.
– Hm, ovdje ti još nedostaje samo pop s bradom i Madar sa štapom, pa bi sve bilo u
redu! – zacudeno progunda Stric.
Povrh one dvije vrece na magarecev samar naslagaše, natovariše, objesiše, natrontaše
i privezaše još vazdan koješta: suvih dasaka, obruceva, sindžira, kostur drvena sedla, pola
kolske rude, a sve to pokriše izderanom austrougarskom zidnom kartom Bosne i Hercegovine,
koju je Macak našao na školskom tavanu.
– E, sad je sve gotovo!
– Da je bio dan, ispod toga ogromnog tovara bi se vidjele samo magarceve noge, dio
njuške i jedno uvo koje je virilo kroz rupu na geografskoj karti, i to baš negdje izmedu Bihaca
i Travnika.
– Naprijed, Sivce!
Magarac samo u neprilici mace svojim himalajskim uvom iznad bihacke ravnice kao da
dalekim zvijezdama nad sobom daje znak da i one pogledaju ovaj kolarsko-kovacki muzej na
njegovim ledima, ali se ni za dlaku ne pomjeri s mjesta.
– Sijevaj, Sivce! – glasnije rece Stric i razmahnu prutom. Zveknu starudija.
Sivac je i dalje uporno cutao kao da u sebi prijekorno misli:
"Bezdušnici jedni, nije vam dosta tolikih krntija, nego mi još odozgo dodadoste Herceg-
Bosnu!"
Prut nije ništa pomogao, jer je magare prosto bilo oklopljeno gvoždem i drvenarijama
kao kakav srednjovjekovni vitez. Zato Stric popade s njega onu kolsku rudu i raspali ga svom
dužinom – krr!
Istog trenutka Sivac dipnu i trkom nadade u noc. Za njim se stuštiše Lazar i Stric
odredujuci pravac prema zveketu starudije.
– Stoooj!
Magare na drumu naleti na pripitog seoskog crkvenjaka, koji se odnekle kasno vracao,
a ovaj, prestrašen od neobicna klempava cudovišta, strugnu preko polja i pljesnu u baru, u
neko staro mocilo za konoplju. Tu je još dugo cucao u žabokrecini, krstio se i gundao:
– Oce naš, iže jesi, ono je bio sam davo! Kako li je samo naoružan, sve zvoni!
Lazar i Stric na kraju su jedva uhvatili magarca i za ular ga povela kroz Protin gaj.
Pipajuci, spoticuci se i zvececi tovarom, jedva nekako doguraše do logora Tepsije i tu
rastavariše Sivca.
– Ti se sad vracaj kuci, a ja ostadoh da ovdje spavam – rece Stric pipajuci ubijeno
koljeno. – Kazacu kod kuce da sam nocio u mlinu.
Macku se nije vracalo samom kroz šumu, pa poce da ga straši:
– A zar ne misliš na vuka?
– Nek na nj misli magarac – progunda umorni Stric. – Izreka veli: ujeo vuk magarca, a
ne: ujeo vuk Strica!
– A ti bar vici "ku-ku-ku" dok ja ne izadem iz Gaja – zamoli ga Macak. – Manje ce me
biti strah.
Dok je Lazar žurio, spoticao se i pipao kroza šumu, Stric je neko vrijeme marljivo
kukao, a kad se pucketanje suvih grana udalji, on se nešto dosjeti, pa stade iza svega glasa
da tuli oponašajuci vucje zavijanje:
– Auuu! Av-av-auuu!
Pri kraju Gaja, na onoj strana kud se izgubio Macak, zacu se neki lom i kršenje. Stric se
prosto zavali od smijeha:
– Aha-ha-ha, cuješ li, Sivce, kako naš junak struže!
Još nekoliko puta zapitao je Sivca šta misli o Mackovoj hrabrosti, ali kako se magarcu,
ocito, nije pricalo, Stric na kraju mudro zakljuci:
– Imaš pravo, treba spavati.
Djecak se pokri jednom vrecom i kartom Bosne i Hercegovine, a druga vreca, prostrta
pod njim, ucini mu se kao najmekša slamarica na kojoj on brzo potonu u dubok mlinarski san.
VI
10
Rano jutarnje sunce tek što je pocelo ovdje-ondje da se probija kroz guste bukove
krošnje i da pada po šumi vesela okca kad se Lazar Macak oprezno ušunja u Prokin gaj. U
ruci je nosio dobro naoštreno sjekirce i zvjerao lijevo-desno kao da nešto ocekuje. Onda
sastavi ruke oko usta i javi se glasno i otegnuto:
– Ku-ku-ku-ku!
Tišina. Šapuce samo ustreperen list i negdje šuška sakriven kos. Macak se rastuži.
– Jadni moj Stric, nocas ga je zaista onaj vuk pojeo. Dobro sam ga cuo kako zavija.
Djecak izvuce iz njedara nekakvu starinsku kuburu, pa sjekiricu uze u lijevu, a kuburu u
desnu ruku i tako, gotov za bitku, još opreznije krenu prema logoru Tepsiji.
– Sad neko ima da pogine!
Prvo što je smotrio u plitkoj dolini bila je neka siva zvijer koja je, sagnute glave,
vjerovatno nešto jela. Macku odumriješe noge:
– Vuk! Doruckuje ili magarca ili Strica.
Kako bi sad Macak rado strugnuo, kad bi samo vladao nogama! Ali, umjesto nogu, pod
njim su dva drvena stuba, dvije krute ledenice, ne možeš ih pomaci s mjesta. Može sad
vucina slobodno prici i smazati ga kao pitu gužvaru, on se ni lecnuti ne može.
A kubura? Kad ona grune, sam bi davo pobjegao.
Macak nanišani u hrbat zvjerke, zatvoru, oci i povuce za obarac.
Kvrc!
Prevari ga vjerna kubura, ne opali. Kvrcnu samo oroz, ali to majstora Macka više uplaši
nego da je zagrmio top.
– Pazi, zaboravio sam da je potprašim barutom! E, jesam neka šeprtlja.
Ono zvijere, kao da je slutilo da se radi o njegovoj koži, odjednom podiže glavu i
zagleda se pravo u Macka. Djecaku od straha stadoše oci.
– Majko mila, koliki je! Gle mu samo ušiju! Pa gle... Pa on ima ular na glavi! Zaularen
vuk, ej!
Kvrc, kvrc! – kresnu dva-tri puta nešto u Mackovoj glavi i onda pred njim sinu jasna
vesela svjetlost,
– Pa ovo je Stricev magarac Sivac! U dva skoka bio je kod magareta i oduševljeno stao
da ga grli.
– Dragi moj, rodeni, pametni! Baš mi je milo što si to ti, a nije vuk! Volim te više nego
deset vukova!
Kad ga minu prvi talas razdraganosti, tek tada se sjeti da pogleda šta je sa Stricem.
Ispod karte Bosne i Hercegovine culo se šumno struganje i citava teritorija odizala se i
spuštala u ritmu Striceva disanja kao da to dolje, u podzemlju, šušti pritajen vulkan i sprema
se da Bosnu baci u vazduh.
– Cekaj, cmavalo jedno, sad ceš vidjeti! Macak pograbi podužu suvu granu, raspali
njome po karti i hitro skoci iza velike bukve. Istog trena citava Bosna i Hercegovina poletješe
uvis i prevrnuše se na leda, a ispod njih iskrsnu Stric, cupav, razbarušen i unezvjeren.
– Jao, propadoh!
Prestrašeno je buljio oko sebe, jer je upravo sanjao kako pade s neke kruške. Kakve,
vraga, kruške kad je nad njim bukva! A osim toga, kad je vec pao s drveta, trebalo bi da ga
bole noge i tur, a gle – njega bole ramena! Šta je sad to?
Zacudeni Stric zagleda se u svog magarca i progunda:
– Što zuriš u mene, budalo?! Pao, pa pao, što se to tebe tice!
Kako je još uvijek bio pospan, on prigrnu Mackovu vrecu i ponovo leže.
– Ehe, idem opet na onu krušku. Tek sam bio poceo da berem.
Iza bukve se opet pokaza Mackova glava. Udarac ponovo tresnu po spavacu.
Stric skoci sad još više poplašen.
– Šta je sad ovo?! Batine s neba padaju ili... Djecak popade magarca za ular.
– Ti si se na mene ritnuo, priznaj!
– Možda jesam, a možda baš i nisam.
Djecak smotri prelomljenu granu i zabezeknu se:
– Pa ti si to mene granom, a?! Kako si to izveo, deder?
Kako je magarac i dalje mirno stajao i cutao, Stric uze da gunda u velikoj neprilici:
– Dobio sam po ledima, grana je tu, prelomljena, a Sivac nema ruku! Šta onda? Ili je
11
ovo neko cudo ili sam ja magarac još veci od Sivca!
– Ti si magarac, i to najveci! – dreknu Macak iskacuci iza bukve.
I opet prestrašen i iznenaden, Stric mu skoci u susret, zgrabiše se od radosti u pleci,
porvaše i poguraše, dok se ne spotakoše o Sivca i oba padoše na zemlju. Tek tada zaduvan i
crven, Stric spazi svoj slamni šešir i povika:
– Šta je ovo? Neko mi izgrizao šešir.
Zaista, pola oboda Striceva šešira bilo je otkinuto i nekud išcezlo.
– Stoj! – povika Macak. – Znam ko je kriv. Virio sam iza drveta i mislio da to tebe jede
vuk, a kad ono Sivac ...
– Jede moj šešir! – zapanjeno dodade Stric. – Ej, crni Sivce, zar ne nade boljeg
dorucka?!
Kad biste sad kazali da se Sivac pravdao i kleo kako nije ni takao šešira, to ne bi bilo
istina, niti bi vam ko vjerovao. Sivac je, pravo da reknemo, ponovo krenuo da zagrize
pokazani šešir misleci da mu ga nude, ali je Stric hitro trgao ruku.
– Jedi svoj ular, a ovo je krov za moju glavu!
Samo je sad nevolja bila u tome što je taj Stricev slamni "krov" s jedne strane bio
odvaljen, a tako kusa krova stidjela bi se najcrnja ciganska kovacnica, a kamoli ne bi jedna
ovakva, kicena hajducka glava kao što je bila Striceva.
– Šta da radim s ovim cudom? – zabrinu se djecak. – Lazare, ti si majstor, daj pomozi.
Kad si znao popraviti Zemaljsku kuglu, umjeceš i ovaj šešir za moj "globus".
Macak uze šešircinu u ruke, znalacki je zagleda, coknu dva-tri puta jezikom kao što to
cine odrasli majstori kad procjenjuju neku krntiju, a onda zamišljeno rece:
– Hm, hm, hm!
– Šta ti znaci to tvoje "hmakanje"? – radoznalo ce Stric.
– Prvo "hm" znaci da je tvoj škrljak mnogo oštecen, drugo "hm" da mi treba igla i
konac, a trece "hm" kaže da mi valja naci nešto od cega cemo naciniti pojedeni kraj oboda.
– Može li kakav komad lima? – upita Stric.
– Ta nije tvoj šešir crkva pa da ga limom krpimo. Bolje bi bilo da uzmemo kakvu sargiju
iz magarceva samara.
– A zar sam ja magarac? – pobuni se Stric.
– Ama, nijesi, brate. Magare ima cetiri noge, a ti samo dvije. Taman si za pola
magarca.
– A zajedrio s tobom sam citav catavcati magarac! – doskoci mu Stric i oba udariše u
tako grohotan smijeh da cak i Sivac diže glavu i prijekorno ih pogleda kao da veli:
– Budale il' se smiju il' po glavi cešu!
Najzad Macak pronade u svojoj "radionici" veliku iglu za šivanje samara, zvanu
"samarnjaca" ili "cuvaldus" zatim jak i debeo konac i, konacno, cvrst karton od jedne kutije u
koju je nekad bio pakovan otrov za pacove. Na kartonu je pisalo crnim štampanim slovima:
"Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine!"
Stric procita neobican naslov i poce da se buni:
– Ih, ko bi to nosio! Pa to ce onda ispasti da sam ja neki otrov za pacove.
Lazar se nasmija.
– Pa i mene zovu Macak, a to je smrt za miševe. Taman spadaš u moje društvo.
Macak je tako popravio šešir da je izgledao nov novcijat. Dodao mu je cak i pantljiku
nacinjenu od poruba stare djevojacke marame i zatakao iza nje tri cvijeta ciklame.
– Evo pa probaj, izgledaceš za petnaest godina mladi.
Stric veselo nakrivi svoj slamnato-kartonsko-ciklamni šešir s pantljikom. Istinu budi
receno, nije baš izgledao petnaest godina mladi, jer je ranije imao svega dvanaest, ali je tako
sa slamom, ciklamom i djevojackom trakom, licio na veseo seoski jesenji vašar na kome
cupoglava curica prodaje najbolji "antipacolin".
– Ihaj, ovo treba da vidi citav svijet! – veselo povika dugonogi djecak i brzo zagrebe uz
prvu bukvu. Popeo se do na sam vrh, sve dok mu glava nije izronila povrh treperava mora od
lišca.
– Ehej, narode citavoga globusa, pogledajte moj šešir!
12
Od približno dvije i po milijarde ljudi na ovome svijetu baš niko nije primijetio znameniti
šešir. Izgubljen u zelenu šumsikome moru, ispod nebeskog okeana, on je bio zapažen samo
od strane izlizanog tanjušnog jutarnjeg mjeseca, koji s cudenjem naheri glavu i poce da srice
cudnovat natpis:
"Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine!"
VII
Družina malog Jovanceta polako je rasla. Dan-dva poslije Macka i Potrka, Stric je u
logor doveo novog druga, Niku Culibrka. Ovaj vojnicki salutira i pozdravi na engleskom:
– Halo, bojsovi! (Zdravo momci!)
Nikin otac Mile, zvani "Majkel", radio je dugo godina u Americi kao rudar, farmenski
radnik i kauboj (cuvar stoke), a kad se otuda vratio, miješao je u naš jezik mnogo engleskih
rijeci, ženu Maru zvao je "Meri" a oca Durda "Dan", a sina Nikolu "Nik". Zbog toga je citavo
selo, pa i daci u školi, djecaka zvalo Nik.
Nik je nosio plave pantalone prekrojene od oceva radnickog kombinezona i kaubojski
šešir široka oboda, pa cim je stigao u logor, odmah je pomracio slavu Stricevom priprostom
šeširu od slame i kartona. Ono, istina, americki kauboji jašu konje, a Stric je obicno jahao
magarca, pa je zato i bio red da nosi obican slamni šešir, jer ni njegov Sivac nije bio baš
narocito gizdav.
Ubrzo iza Nike Culibrka stiže u mali logor i drugi "inostranac", dak Ivan Popovic, zvani
"Vanjka". Njegov otac bio je u prošlom ratu zarobljenik u Rusiji (vojenopljeni) i tamo se
oženio Ruskinjom. Ivan-Vanjka – bio mu je najmladi sin, djecak plavokos kao zrela raž i tako
krupan i temeljit da su ga sva djeca zvala Vanjka Široki.
Tako je sad mala družina, na veliko Jovancetovo zadovoljstvo, imala svoga
"Amerikanca" i svog "Rusa". A zar je lako naci takvu hajducku družinu?
Jednoga dana za Stricem doskita i jedan nezvan gost, koji ni po cemu nije spadao u
ovo odmetnicko društvo cetvrtoškolaca. To je bio mali Nikolica, dak prvog razreda, svojeglav i
ljut djecacic, crn kao Arapin. On je za sobom uvijek na uzici vodio svoju, svakom poznatu,
žutu kuju Žuju i cim bi neko poceo da ga zadirkuje, on je puštao uzicu i podvikivao:
– Drži ga, Žuja!
Vjerna kuja smjelo je jurišala na bezobraznika i tako je mnogi okacenjak odjurio
poderana tura, srecan što je citavo ostalo ono što se krije iza tura.
Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u citavom selu bio poznat po nadimku
"Nikolica s prikolicom".
Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom kuju Žuju i u školu i ostavljao je vezanu u
školskoj šupi. Njegov otac uzalud se protiv toga borio. Jednom je bio i prodao kuju cak u
drugo selo, ali se djecak od tuge odmah razbolio, legao u krevet i smrknuto izjavio da ce da
umre bez svoje vjerne pratilice.
– Eto ti baš, kad nema Žuje, nek nema ni mene!
I vjerna životinja nije mogla bez svoga malog gospodara pa je kod novoga gazde
citavu noc zavijala, sve dok nije prekinula lanac i drugog jutra dojurila svojoj kuci i strpala se
u krevet kod jogunastog bolesnika. Nikolica je, naravno odmah "ozdravio" i odjurio u školu.
Uciteljica Lana nije imala ništa protiv ove djecakove ljubavi prema vjernom psetu i
puštala je mališana da dovodi kuju u školu. Medutim, novi ucitelj opazio je poslije nedjelju
dana da Nikolica dovodi Žuju i veže je u šupi, pa je strogo naredio:
– Da te više nisam vidio s tom cobanskom džukelom, jer cu odmah zvati poslužitelja da
je umlati, a i ti ceš dobiti svoje.
Toga dana rastužen Nakolica uz put rece svojoj kuji:
– Žuja, gotovo je sa školom. Kad ne daju tebi, necu ni ja ici.
Kako je Striceva kuca bila blizu njegove, Nikolica je brzo zapazio da se svi daci bjegunci
od škole cesto sastaju sa Stricem i nešto potajno dogovaraju.
– Sigurno se negdje zajedno kriju – dosjecao se mališan. – Kako koji pocne bježati od
škole, evo ga vec kod Strica.
13
Jednog jutra, kad je bilo vrijeme za školu, Nikolica povede Žuju i uputi se nazorice za
Stricem. Kad je stigao vec na ivicu Prokina gaja, dugacki djecak spazi da mališan s psetom
skrece sa seoskog druma pravo za njim.
– Kuda si pošao? – okosi se Stric.
– Za tobom.
– Vracaj se odmah.
– Necu!
– Vracaj se kad ti kažem jer ako te... Stric poprijeti šakom i požuri kroz Gaj, ali mali
opet krenu za njim.
– Marš natrag, cuješ li! – povika Stric, pa pograbi sa zemlje neki suvarak i baci se na
mališana. Kuja skiknu i odskoci u stranu. Nikolica planu i pusta uzicu.
– E cekaj sad! Žuja, drži ga!
Kuja zaurla i jurnu za Stricem. Dugonogi djecacina, videci da nema šale, skoci do prvog
stabla i hitro se uspuza na drvo. U posljednjem trenutku Žuja se zaskoci, dohvati ga za nogu i
skide mu prostranu cipelu.
– Ajoj, zakla me – prepade se djecacina, pa se uspuza sasvim u krošnju drveta i
ukliješti se u grane.
– Aha, šta ceš sad?! – zlurado doceka Nikolica i sjede pod bukvu zajedno s kujom.
– Odlazi odatle! – povika Stric s grana.
– Necu!
– E, ni ja necu da sidem, šta mi možete ti i tvoja ružna kujetina.
– Ja i Žuja pricekacemo.
– A ja necu da sidem ni za sto godina! – zainati se Stric.
– A ja i Žuja cekacemo trista godina! – prkosio je Nikolica. – Mi smo ponijeli rucak.
– A ja cu ostati hiljadu godina! – viknu Stric.
– A ja i Žuja cekacemo hiljadu stotina i pedeset godina! – glasno se prodera Nikolica
kao da je kazao najveci broj na svijetu.
– A ja cu se na drvetu i oženiti, pa kad li te moja djeca pojure štapovima kroz Gaj! –
zaprijeti Stric.
Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamišljeno cupnu nosic, pa se istom nešto dosjeti i
graknu:
– I moja ce se Žuja ošteniti, pa kad li štenad zaokupe tvoju djecurliju!
Vidi Stric da s upornim Nikolicom nije lako izici na kraj, pa okrece drugi list:
– Zbilja, Nikolice, kud si ti to jutros pošao?
– Pa tamo gdje se vi krijete.
– Ee, pa ti ne možeš tamo! – otegnu Stric s drveta. – Nama dolaze samo oni koje je
ucitelj istukao.
– A meni ucitelj ne dâ da Žuju dovodim u školu – požali se mališan. – Kad ona ne
može, necu ni ja da idem.
– Pa šta ceš onda raditi?
– Sakricu se svaka dan u šumu dok me vuk ne pojede – tužno progunda djecarac.
Sad se i Stric rastuži.
– Ništa se ti ne boj, ne damo mi tebe. Ima nas ovdje... Ih!
– Eh, ima vas, a tjerate jednog malog djecaka da ga vuci rastrgnu.
Stric hitro spuznu s drveta, zagrli mališana i uze da ga tješi.
– Ne damo mi, bogami, svoga Nikolice. Hajde ti sa mnom.
– Necu! Baš nek me vuk pojede.
– Eh, poješce on Žuju, a tebe ce ostaviti!
Ovo je upalilo. Djecacic uplašeno pogleda svoju kuju i skoci na noge.
– Hajdemo brzo!
U logoru docekaše Nikolicu srdacnije negoli se Stric tome nadao. Cim ugledaše njega i
njegovu Žuju, diže se vesela graja:
– Ehej, evo Nikolice s prikolicom! – povika prvi voda družine Jovance i njegovo lijepo
crnpurasto lice radosno zablista. Igrao je izvijenim sastavljenim obrvama i u osmijehu
pokazivao sjajne bijele zube. – E baš nek ste došli i ti i Žuja.
– Ja i Žuja lovicemo zeceve! – doceka Doko Potrk, uze od Nikolice uzicu i zajedno s
kujom pojuri ukrug oko citavog logora.
14
– Pravicemo Žuji kucicu! – predloži Lazar Macak.
– Ol rajt! (Vrlo dobro!) – složi se Nik Culibrk, a Vanjka Široki samo se zadovoljno
pljesnu rukom po bedru kao da ce reci:
– Kad nešto zagusti, tu sam!
Tako je Nikolica s prikolicom, dak prvog razreda, na opšte zadovoljstvo citavog logora
Tepsije, primljen u odmetnicku družinu cetvrtoškolaca.
VIII
Šumom je šuškalo i švrljalo jesenje jutro ogrnuto prohladnom sjenkom. Družina se tek
bila iskupila u Tepsiji i pocela da larma kad Jovance ustade, pride staroj bukvi i stade uza
samo stablo, svecan i ozbiljan. Galama odmah prestade.
– Nešto se sprema – prošaputa Stric.
– Djecaci! – poce Jovance. – Mi se moramo zakleti da necemo nikom kazati gdje se
nalazi naš logor, da jedan drugog necemo izdati i da cemo jedan drugog svuda braniti i
pomagati. Tako su radile sve hajducke cete i družine.
– Ima to i u pjesmi, ja sam citao! – požuri Doko Potrk.
– Ol rajt! – složi se Nik Culibrk. – I meni je tata pricao jednu takvu pricu.
– Pa da se zakunemo – progunda Stric i presta da štrpka svoju kukuruzu. Hocemo
odmah?
– Hocemo, ali ne ovdje – rece Jovance. – Ja sam nešto drugo smislio. Zaklecemo se na
grobu hajduka Jovanceta.
Svi se djecaci na precac uozbiljiše. Sjenka davnog hajduka prominu sjenovitim Gajem.
Bljesnu njegovo srebrom okovano oružje. Nešto zaškripa duboko u šumi. Zar to ne vuku
glomazni turska top da gadaju hajdukovu kolibu?!
– Jovance!
Hajdukov grob cuti u sjenci divlje kruške na ivici Gaja. Tamo se valja zakleti na vjernost
ceti i drugovima.
– Oho, pa to je nešto ozbiljno! – tiho rece cak i veliki obješenjak, Doko Potrk.
– A šta cemo s Nikolicom, on je malen za zakletvu? – sjeti se Stric.
Djecacic se naroguši.
– Šta, ti misliš da ja ne znam cutati?! Dabogda crkli i ja i Žuja ako rijec proslovimo!
Okupljeni oko groba "slobodarskog hajduka, koji je smjelo prkosio svakoj sili i nepravdi,
ovi nedorasli djecaci, istinski uzbudeni, zarekoše se da ce jedan drugom biti vjerni i da se
medu njima nece naci izdajnik koji ce ucitelju batinašu odati gdje se kriju mali odmetnici.
– Izdajnik! To niko nece postati!
U ovoj zemlji gdje je sve do juce sijevala sablja tudinskih porobljivaca, drugarstvo i
vjernost cijenjeni su iznad svega ostalog. Rasuti grobovi cetobaša, ustanika i hajduka nijemo
su pricali prolaznicima o vjernim drugovima koji se ni smrti bojali nisu.
S druge strane, opet, krezube zidine i provaljene kapije starih tvrdava sjecale su
putnika na izdajnike koji su krišom davali znake neprijatelju i odavali tajne branilaca. Iz
mracne pustoši kamenih kula sledi te i danas hladan dah davne kletve:
– Proklet bio izdajica koji je neprijatelja pustio na tajna vrata!
Nije onda ni cudo što su se veseli daci Jovancetove družine sjetili i tako ozbiljnih stvari
kao što su zakletva, drugarstvo ili izdaja. Iako mali, oni su ipak bili djeca svoje zemlje. Zbog
toga se, dok su stajali oko hajdukova groba, našem Jovancetu naresila suza na oku. Zbog
toga je dugacki Stric onako pažljivo skinuo svoj slamnato-kartonski šešir, a Nik Culibrk svoj
kaubojski. Zato je Lazar Macak bio tako ozbiljan, Doko Potrk miran, a Vanjka Široki, ruska
duša, onako tužan. Cak je i mali Nikolica s prikolicom cutao mrko kao da se duri i strogo
gledao svoju nerazdvojnu Žuju kao da je opominje:
– Sad ima da se miruje i glavom i repom! Kad su se vracali natrag u svoju omiljenu
Tepsiju, prvi se javi kolovoda Jovance:
– Sad smo tek prava družina, prava ceta.
15
IX
Za malu družinu sad je nastao najzanimljiviji posao: uredivanje logora Tepsije.
Na prijedlog Lazara Macka najprije se pristupilo izgradnji kolibe. Ide kasna jesen, kiše,
vjetrovi, kako ceš da sjediš samo pod bukvom, pa makar ona bila ne znam kako granata i
gusta.
Tek su poceli da planiraju gdje ce smještati gradevinu, kad se Nikolica nešto prisjeti:
– A kamo kucica za moju Žuju? Zar ona, sirota, da ceci na kiši?!
– Tako je! – složi se Jovance. – Ona ce nam preko noci cuvati logor, kad mi odemo
svojim kucama. Slažeš li se, Nikolice?
Mališan zabrinuto pogleda kuju, pa logor, pa Jovance, pa opet kuju i odvrati teška srca:
– Pa nek ostane.
Kad su poceli da grade psecu kucicu, Nikolica predloži:
– Nacinite malo vecu da se i ja mogu zavuci. Kad bude kiša, ja cu sjediti sa Žujom, ona
to voli.
Majstor Macak pažljivo je izmjerio Nikolicinu visinu i kujinu dužinu i poceo da pravi
kucicu, a ostali su mu pomagali.
Nije to bila bogzna kakva kicena gradevina. Udarili su u zemlju povisoke kocice i opleli
zidove od pruca, a rupe na njima zacepili mahovinom. Krov naciniše od grana i guste divlje
paprati, a unutra nastriješe paprat i suvo lišce. Bila je to zaista udobna kolibica, mracna i tiha,
prosto da se zavuceš i da odmah zahrceš.
– Žuja, evo kucice, ulazi.
Nastade sad nova nevolja: Žuja nece, pa nece ni da priviri u kolibu. Mole je,
nagovaraju, guraju, vuku – aja! Ona samo podvija rep, zakrece glavu od mracna ulaza i
plašljivo skamuce.
Ubaciše unutra komad kukuruze, ali Žuja ni da pogleda.
– Šta da radimo? – zabrinu se Jovance.
Odjednom Nikolica poskoci i viknu:
– Aha, sad sam se dosjetio!
On se cetveronoške uvuce u kucicu i pruži se po šuštavoj prostirci. Žuja odmah uskoci
za njim, okrenu se i leže s glavom prema vratima kao svako pravo pseto cuvarkuca.
– Vidi ti nje! – zacudi se prostodušni Stric, pa i sam krenu da poviri u kolibu, ali Žuja
prijeteci zareža.
– Aha, sad je shvatila da je kucica njezina, brani je! – rece Jovance.
– Ol rajt! – odobri Nik Culibrk, a plavokosi Vanjka samo klimnu glavom kao da i on
potvrduje:
– Harašo! (Dobro je!)
Kad se povede rijec o kolibi za djecake, Stric povika:
– Lazare, nacini i nama istu kao Žuji! To ce biti najljepša koliba na svijetu.
– Istu, istu! – zagrajaše djecaci. Cak se i Jovance složi:
– Nema bolje od Žujine. Na posao, momci!
Poceše da rade bradve, sjekire, pila. Radilo se veselo, bez predaha. Mali Nikolica
dovlacio je citava narucja paprati, mahovine i po punu vrecu suva lišca.
– Opa, alaj ce biti mekano! Spavacemo po citav dan.
Razigra se i odomaci i Žuja, pa uze da se valja i prevrce po donesenoj paprati. Od
obijesti je vukla Strica za nogavicu, propinjala se uz Jovanceta, gurala Vanjku Širokog. Morali
su, najzad, da je vežu za kocic pred njenom kucom jer je smetala u poslu.
Djecaci su se bili toliko zagrijali za posao da umalo ne zaboraviše da podu kucama u
vrijeme kad se i ostali daci vracaju iz škole.
Toga dana svima je bilo žao napustiti logor i zapocetu kolibu. Nikolici je bilo najteže,
njemu je valjalo ostaviti i kuju da cuva logor.
Mališan je otišao do skrivenog potocica-ponornice i donio Žuji vode u olupanoj ciniji iz
Mackove radionice. Zatim je pokupio sve kore iz školskih torbica svojih drugova i sve to složio
pred psecom kucicom.
– Evo, Žuja, veceraj, pa na spavanje. Eto mene sutra rano. Pazi, dobro cuvaj logor!
Iako je iz "razgovora" sa svojim Nikolicom shvatila da joj valja ostati u logoru, Žuja ipak
16
stade žalosno da cvili kad je vidjela da mališan zaista odlazi. Nikolica je morao još nekoliko
puta da se okrece i da joj izdaleka dovikuje:
– Mir Žuja, eto mene sutra! Bogami dolazim, ne varam te!
– Istinu ti veli, Žuja, on je covjek od rijeci! – potvrdivao je Stric važnim tonom odrasla
covjeka.
Kad logor potpuno išceznu iz vida, Nikolica uze kradom da briše suze. Jovance ga
prijateljski zagrli.
– Šta je, Nidžo?
– Ne znam ni ja sam: možda mi je mušica upala u oko ili me je ubo trn u petu.
Vanjka Široki, koji je citavo vrijeme cutao, odjednom se javi:
– Naš je Nikolica najmladi medu nama, a ipak je ucinio za naš logor više od nas sviju.
Ostavio je tamo ono što najviše voli.
– Bogami, baš jesam! – iskreno priznade mališan. – N
– Ku-ku! Ku-ku!
Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se slican glas:
– Ku-ku! Ku-ku!
Ovaj, na izgled obican "razgovor" kukavica, ne bi prevario nekog pažljivog slušaoca.
Glas ovih "'kukavica" bio je, istina, melodican, iako malo tvrd i previše glasan, ali otkud sad,
pod samu jesen, da se kukavice toliko razvicu?! One se najviše cuju s proljeca, kad se javi
prvi list, ali sad! Ehe, bice to nešto drugo.
I zaista, iz ljeskara, umjesto ptice, ispade dugonog bos djecak i trkom jurnu u sjenovitu
dubinu staroga Gaja izmedu golih i pravih bukovih stabala.
Kud li to djecak otrca, na ciji znak?
Prokin gaj, zapuštena, gusta i prilicno velika šuma, na sat hoda udaljen od podnožja
planine, bio je oduvijek, cak i za starije ljude, pomalo strašno i tajanstveno mjesto. Babe su
šaputale da je uklet i da nikako nije dobro nocu kraj njega prolaziti. Zacas te, kažu, može
šcepati ledena ruka nepoznata cudovišta i povuci za sobom pod zašaptane svodove bukovih
krošanja. A što ce dalje biti – br! – strašno je i pomisliti.
Tako vecerom, pored ognjišta, kazuje baka zablenutom unuku, a djecak samo širi oci i
od macka u cošku cini mu se da je neznana ogromna zvijer s vatrenim ocurdama.
Još u bosanskohercegovackom ustanku, 1875, u tome Gaju opkoljen je i poginuo od
begova cuveni hajduk Jovance. Borio se dva dana pucajuci iz crne ugljarske kolibe, a onda je,
kažu, cak od Bihaca dovucen top i koliba porušena, a hajduk ubijen. Sahranjen je na samoj
ivici Gaja.
Kraj njegova groba, pod kruškom divljakom, za vrelih ljetnih dana hladuju cobani.
Okupe se oko kamene nadgrobne ploce bez natpisa, naherene i obrasle mahovinom, pricaju i
smiju se, a kad u širokim bukvama zašumi vjetar, djecacima se cini da se to, dolje u Gaju, još
uvijek nastavlja davno minula bitka izmedu silnih begova i mrtva hajduka.
– Predaj se, Jovance! – jeci sa svih strana.
– Ne predajem se! – tvrdo vraca nevidljiv hajduk.
Šcucureni u sjenci, puni cudne treme, djecaci ocekuju kad ce da grune garav top, ali
sve je uokolo tiho, nad Gajem se smješka zlatno ljeto, a pucanj nikako da se cuje. Davno je
nestalo i topova i tobdžija i malog Jovanceta sa srebrnim tokama.
Poneko cobance tako i zaspi i, s glavom uz kamenu plocu, sanja cudesne snove, a kad
se od straha prene, dugo trlja oci buljeci u ovce, miluje topao kamen i šapuce:
– Gdje si, Jovance, sad si bio tu? Tako si mi nešto lijepo pricao, a ja zaboravio.
Za ljetnih noci hucu po Gaju avetinjske sove, javlja se cuk, a truo panj tinja
zelenkastim sjajem i plaši osamljena putnika:
– Cekaj samo, sad cu da te zgrabim!
Zimi su sve staze i putevi oko Gaja išarani zecjim i vucjim tragovima. S njima se ukršta
trag lisice, a ponekad i zlocude divlje svinje koje se spuste s bliske planine.
Kroz jarugu, duboko u Gaju, mrmori uzan potocic pun trula lišca i brzo se gubi u tijesnu
kamenitu ponoru. Nema te babe u selu koja bi se usudila nadviriti nad to mjesto. A i kako bi
imala hrabrosti kad se tu, kažu, krije strašno cudovište drekavac, koje za kišovitih noci
svojom prodornom drekom ispunjava citav kraj.
Pa ipak, ipak... cim je iz Gaja cuo glas kukavice, djecak je glavacke jurnuo u šumu.
Kako se samo ne boji i ko li ga to zove?
2
Duge noge brzo su donijele djecaka do jedne manje zaravni usred Gaja. Licila je na
dno kakve plitke cinije ili tepsije u kojoj se peku pite. Kad se spustite na to poljance, vec ste
zaklonjeni od svacijeg pogleda.
– Ku-ku! – opet se tiho oglasi djecak.
– Ku-ku! – zacu se odgovor, ali odnekle odozgo, kao s neba, i istog trenutka niz glatko
stablo vitke bukve na ivici zaravanjka spuznu isti takav jedan djecak.
– Oho, majstorski se spuštaš – pohvali ga djecak došljak.
– Od tebe sam naucio, Strice, – nasmija se putnik s bukve. – Eh, još samo da imam
tako dugacke noge i ruke kao ti, pa da mogu obuhvatiti svako stablo.
Djecaci se spustiše na malu zaravan i sjedoše pod prastaru debelu bukvu koja je rasla
u sredini i svojom širokom krošnjom natkriljivala gotovo citav poljanak.
– Kako je danas bilo u školi, Strice?
– Uf, Jovance, ne pitaj! I ja sam dobio paprene šibe – huknu Stric i pokaza dlanove. –
Evo, pogledaj.
– A zbog cega je tebe?
– Zbog Dunava, davo ga odnio i Dunav! Kazao sam da se Dunav uliva u Jadransko
more, a kad ucitelj skoci: "Evo ti, veli, Jadranskog mora, ispruži dobro dlan!" Opali mi dvije
vruce, pa ce opet: "Deder sad, gdje se uliva Dunav?"
– A šta ti?
– A ja: ne uliva se, kažem, nigdje. "Kako nigdje" – izbeci se on. – Lijepo, velim, ponire
pod zemlju kao onaj potocic u Protinom gaju.
– Uhu, brate moj, ti si zagrdio! Kakva ponornica! U Crno more, bolan.
– E, sad cu i ja zapamtiti da je crno, jer mi je danas propisno zacrnilo. I Dunav mi je
crn, a ucitelj još najcrnji. Sad vadim da ti imaš pravo što se kriješ od škole. Evo i mene u
tvoju družinu, a bice ih još, sve po izboru junaci.
– Zbilja?
– Pa da. Zbog samog Dunava bice ih najmanje pet, a kad tek uzmeš istoriju – iha! – na
samom Kosovu izginuce cetvrtina razreda.
– Pa racun! – podsjeti ga Jovance.
– Iha, nek davo izracuna koliko ce tu stradati.
– A kad pocne da ispituje pirirodopis?
– Onda ce biti takvih batina da ce pola klisnuti u prirodu, to jest u šumu. Citavu cemo
cetu stvoriti ovdje u Prokinu gaju.
Jovance se zamisli.
– E, necemo primati sve bjegunce iz škole, samo one najsigurnije, one koji nece nikom
odati gdje nam se nalazi ceta.
– To si dobro smislio. Vidiš, ja se toga nikad ne bih sjetio – iskreno priznade dugacki
Stric i s poštovanjem pogleda svog nerazdvojnog druga. – Hajde, hocemo li sad kuci. Djeca
su još prije pola sata izasla iz škole.
– Hajdemo... Uz put cemo se dogovoriti koga cemo primiti u našu cetu.
II
Pocetkom te školske godine u selo Lipovo stigao je novi ucitelj, zlocud stariji covjek,
koga su po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz obližnje varošice. Cim su ga, prvog
školskog dana, daci ugledali, onako neispavanog, mrkog i zlovoljnog, nastao je bojažljiv
šapat:
– U-uh, s ovim nece biti lako. Bogme cemo se poželjeti naše dobre uciteljice Lane.
– Vidi mu samo nosa, kao paprika.
Dugacki Stric, najviši dak u razradu, sjedeci u posljednjoj klupi, prosto nije povjerovao
svojim rodenim ocima: zar umjesto Lane da dode ovaj ovdje?
– Ne, ne, to nije istina!
Stric je cvrsto zažmirio ocekujuci da novi ucitelj išcezne kao prividenje, ali kad je
ponovo otvorio oci, umjesto leptiraste plave Lane, za katedrom je stajao još uvijek podbuli
stranac s crvenim nosom.
3
– Ih, nos mu, kao paprika. Gospodin Paprika! Stric je ponovo zažmirio i poceo u sebi da
cita nešto kao molitvu:
– Dragi, bože, i sveti Nikola, i sveti Pankracije, i sveti Akakije, dovedite u razred našu
staru uciteljicu, gospojicu Lanu, a ovoga Papriku nosite kud znate.
Iako je molitva bila iskrena i od srca, kad je Stric otvorio oci, za katedrom je i nadalje
stajao natmuren crvenonosi.
– Hajde da još jednom oprobam.
Stric opet zažmiri, prisjeca se imena svih svetaca koje je citao u nekom starom
kalendaru, nacetom od miševa, pa pocinje da reda.
– Sveti Petre, i sveti Luka, i svete Casne Verige, i sveta Petka, i sveta Suboto, i sveta
Bogorodice Trojerucice, i sveta Stonogice, nosite ovoga svetog Papriku kud god znate, a vratite
nam našu Lanu, makar bosu, amin!
Sve uzalud. Stric otvara oci, a novi ucitelj, stoji li stoji, i mršti obrve.
– Phi, baš su mi to neki kiceni sveci! Da oni mene nešto zamole, na primjer da se
igramo "trule kobile" ili šta bilo drugo, ja bih odmah skocio.
– Ma šta ti to gundaš? – upita ga Jovance, njegov drug iz klupe.
– Ništa. Naš se ucitelj zove "Gospodin Paprika". Javi dalje.
Jovance stade da se smije krišom, u šaku, pa gurnu druga ispred sebe:
– Pero, ovaj se ucitelj zove gospodin Paprika. Javljaj dalje.
Kad je vijest o nadimku "Paprika" stigla negdje do sredine razreda, novi ucitelj primijeti
kako se daci sašaptavaju, pa opruži noge i brzo dopade do njih.
– Šta vi tu šapcete, a?! – grmnu on tako strogo da najbliži dak šaptac i nehotice sunu
naviše i ukoci se u mjestu kao ledenica.
– Šta šapcete?
Preplašenom daku – škljoc-škljoc – samo zazvoniše zubi i rijeci same od sebe poletješe
iz usta:
– Molim gospodine Paprika, kažu da se vi zovete gospodin Paprika.
– Paprika! Ko je to kazao?
– Molim, otuda, od zadnje klupe.
Dok je strašni ucitelj prilazio posljednjoj klupi, Stric je osjecao kako mu se njegove
duge noge sve više drvene od straha kao da se pretvaraju u dva obicna bukova štapa. Da lav
na nj jurne, cini mu se, on s mjesta ne bi mogao da makne. Da mu miš potrci uz nogavicu, ne
bi ni onda. Eh, kud baš on izmisli onaj prokleti nadimak?!
– Ko je od vas dvojice ono kazao? Odjednom, neocekivano, Jovance ustade s mjesta i
mirno, cvrstim glasom, odgovori:
– Ja sam rekao.
Iznenaden, ucitelj malcice ustuknu.
– Baš ti?
– Jeste.
Djecakov postojan glas i tvrd pogled odjednom razgoropadiše pijanca. On iznenada
dreknu kao jare:
– A tako ti, buntovnice, je li! Cekaj samo! Ej, ti dugacki – viknu on na ukocenog Strica
– brzo donesi jednu dobru šibu!
Same od sebe pružiše se Striceve noge-drvenlije i zacas iznesoše djecaka napolje iz
razreda. Prolazeci uzduž zida, on se oglednu na prozorcicu od nužnika i sam udari sebi žestok
šamar.
– Magarce, nijesi imao kuraži da se javiš, nego si ostavio druga da zbog tebe strada, je
li! I još baš ti ideš da šibu doneseš kojom ce da ga biju, a! Evo to još jedna zaušnica.
Stric se još jednom prezrivo iskezi na svoj lik u prozorcicu i progunda:
– Paprika! Ništa pametnije nijesi mogao da izmisliš.
U obližnjem ljeskaru, odakle je valjalo donijeti šibu, Stric se nade u velikoj neprilici. Koji
god bi prut odabrao, taj bi mu se cinio isuviše opasan.
– Zar ovaj? A ne, ne! Baš ovakvim tukao me je djed Todor. Boli kao vrag.
Mašio bi se za drugi i odmah trgao ruku.
– Ne, ne, ni taj necu! Necim slicnim vijali su me oko crkve kad sam iskidao vrapcija
gnijezda. Sve su mi noge bile modre.
Odlucio se najzad za jednu potpuno suvu mladicu. Iz bogatog iskustva, isprobanog na
4
rodenim ledima, znao je da se suvi prutevi najlakše lome, vec od prvog udarca.
– Evo, ovo sam baš tražio.
Kad se vratio u razred, ucitelj se nabusito otrese na nj:
– Jesi li bio na sjevernom polu kad te tako dugo nema?
– Ne, bio sam u obližnjem ljeskaru – odvrati Stric tako ozbiljno da citav razred, i pored
svega straha, prasnu u smijeh.
Ucitelj švicnu po vazduhu donesenom šibom da joj isproba vitkost, ali ona istog
trenutka puce preko sredine. Gospodin Paprika sunu poput munje na djecaka podnoseci mu
pod nos patrljak od pruta.
– Je li ovo ta tvoja šiba, a?
– Pa to je samo polovina moje šibe – zbunjeno doceka Stric.
– Dobiceš polovinu i ti i onaj tvoj drug! – razgoropadi se ucitelj, pa jurnu prema
posljednjoj klupi, ali Jovance istog trenutka trkom dopade do otvorenog prozora i poput lopte
iskoci napolje.
– Opa! – ote se Stricu oduševljen uzvik. Ucitelj i sam pojuri prema prozoru, virnu
napolje, pa se okrenu razredu i ljutito povika:
– Hvatajte ga! Svi za njim!
Citav razred, kao da je jedva docekao tu komandu, veselo jurnu napolje i prosu se niz
dvorište u pravcu gusta ljeskara, kud je umakao bjegunac.
– Drži ga! Drži gaaa!
– Aha, ne daj tamo!
Dok je namršteni Paprika sa školskog praga ljutilto zurio za njima, gonioci se brzo
izgubiše u lisnatu ljeskaru deruci se koliko je ko više mogao. Jedan preplašen zec iskoci ispod
niska žbunja i jurnu nekud udesno. Stric se nadade za njim.
– Eto ga tamo. Drž, ne daj!
Još uvijek larmajuci kao da traže bjegunca, djeca se dadoše u berbu prezrelih lješnika,
koji su vec sami ispadali iz svojih požutjelih cašica. Preduzimljivi Stric vec je cucao visoko u
krošnji rodna oraha na drugoj strani šikare i dernjao se:
– Aha, drži ga, drži! Oho, evo ga! Evo još dvojica! Iha, brzo hvataj, u njedra trpaj.
Naš bjegunac, zadihan i crven, vec je bio na ivici Prokina gaja. Kad je stigao pod staru
krušku do groba hajduka Jovana, svog cukundjeda, on sjede u prezrelu jesenju travu i
pomilova rapavu nadgrobnu plocu.
– Cukundjede, evo i mene, pobjegoh u hajduke!
Tišina. Nad hajdukovim grobom samo tiho šušketa kruška sitnim izjedenim lišcem, ali
se djecaku cini da ga njegov davni predak i vidi i cuje. Suze mu naviru na oci i citav predio
pred njim pocinje da treperi i rastapa se.
– Ne dam da me na pravdi biju. Kricu se u gaju tamo gdje je nekad bila koliba iz koje si
se ti borio.
Djecak je od starijih cuo tek ponešto o pravdi, ali sluti da je dobro i pravedno to što je
pokušao da zaštiti svog druga Strica. To ga ispunjava cudnom snagom i radošcu i daje mu
odvažnosti da sam samcat krene u dubinu puste šume. – Idem da potražim mjesto za svoj
hajducki logor.
III
Stricevo pravo ime bilo je Stevo, ali su ga u razredu prozvali Stricem zato što je bio
najviši u citavoj školi, pa je licio na nekog zajednickog dackog strica. Osim toga uvijek je
nosio cakšire, prsluk i slamni šešir svog mršavog sitnog strica, a zimi, bogme, i striceve stare
cokule, krut crn gunj i dugacak šal, kojim bi se omotao oko vrata jedno cetiri puta. Djecak je
bio siroce, bez oca i matere, stric ga je othranio i podigao uz pomoc djecakova djeda i nikad
ga nije, koliko se zna istukao. To je ponekad cinio samo djed, a dobri striko, ako bi se kadgod
i naljutio, tukao je prutem stari gunj u kome nije bilo djecaka, i karao ga:
– Evo ti, nevaljalce, sad si dobio što te spada! – Pa cak bi se i zbog toga ražalostio i
brišuci suze, stao je da miluje gunj.
– Nece tebe tvoj striko, šalim se ja samo.
5
Po visini Stric je licio na svog brata od tetke, oceve sestre, krupnu seosku momcinu
Nikoletinu Bursaca. Kad god bi ga gdjegod susreo, Nikoletlina je dobrodušno gundao:
– Zdravo, brate Strice!
Kad se Jovance predvece vratio iz Gaja, Stric ga presrete na pašnjaku.
– Šta misliš sad? Paprika je ljuci od prave paprike, prebice te kad sutra dodeš u školu.
– A ja zato necu doci.
Stric samo zinu. Toj mudrosti on se vec ne bi dosjetio: ne dodeš u školu, nema batina,
prosta stvar.
– Pa šta ceš onda raditi?
Jovance veselo uzvi obrvama.
– Ehe, to sam ja vec smislio. Ponesem ujutru knjige i rucak u torbici kao da cu u školu,
pa kad naidem pored Gaja...
– A ti na drvo! – doceka Stric, koji je pred svim potjerama i opasnostima uvijek bježao
na prvo drvo poput uplašena macka.
– Ne, ne, u šumu, u hajduke, kao moj cukundjed Jovance. Ima u Prokinu gaju jedna
zaravnjena udolina, ja sam je nazvao Tepsija, tamo cu logorovati.
– Ihaj, i ja cu s tobom cim dobijem prve batine – povika Stric.
– To te vec sutra ceka.
– Ih, nek me samo Paprika jedanput kljucne, eto me tebi u Tepsiju pa makar se odmah
u njoj ispekao.
– Primam te, dobar si drug. A predvece, kad se daci vracaju kuci, i mi cemo krenuti
natrag kao da se vracamo iz škole.
Sutradan je i Stric, kao što smo vec culi, dobio batine zbog rijeke Dunava i odmah
odjurio u Prokin gaj, do Tepsije, da se nade s drugom.
Uz put, vracajuci se iz Gaja, dogovorili su se koga ce, od bijenih daka, primiti u
družinu.
– Curice nikako! – svecano izjavi Stric i ratoborno namace na celo svoj otrcani slamnati
šešir.
– A zašto?
– Sve ce izbrbljati, istorokati, znam ja njih. Sastanu se jedna s drugom pa na uvo: hihi-
hi, ho-ho-ho! – kažu i šta su rucale, i šta su vidjele, i šta su cule. Za pola sata svo bi selo
saznalo za našu Tepsiju.
– Tako je, bogami.
– Djevojcice meni trebaju za nešto drugo. Od njih cu ja najprije doznati ko je u školi
dobio batine, šta ucitelj sprema za nas bjegunce, šta se o nama prica. Samo je malo
potegnem za jezik, a ona se rastoroce.
– Je l' takva i tvoja Lunja?
– Ih, davo je odnio, dabogda crkla! – pocrvenje Stric i još jace natuce šešir. – Ne mogu
ocima da je vidim.
Lunja je bila tiha cutljiva desetogodišnja djevojcica, velikih mirnih ociju, Striceva prva
komšinica. Uvijek je cutke, i nepozvana, išla za djecacima, posmatrala šta rade i kako se
igraju, pronalazila ih u ribarenju oko rijeke, u kradi lubenica, u potrazi za pticjim gnijezdima.
Vikali su na nju, prijetili joj i cak je tjerali kamenjem, ali tiha radoznala djevojcica sklonila bi
se samo za kratko vrijeme i tek je djecaci smetnu s uma, a ona vec viri iza nekog žbuna ili
šuškajuci izlazi iz visoka kukuruza.
– Eno je opet, davo je odnio! – istom bi povikao neko od družine.
Lunja se pojavljivala otud odakle joj se najmanje nadaš: iz visoke travuljine pored
rijeke, sa štaglja punog slame, iza krda mirnih goveda, s mracna tavana, ispod guste nagnute
lijeske. Odasvud si je mogao ocekivati kao nekakvog carobnjaka.
Jednom je djecake ljetna kiša zatekla iznenada na pašnjacima pod samom planinom.
Trkom su pojurili do polurazvaljene cobanske kolibe, a kad tamo, pod ostacima niska krova,
sjedi glavom – ko? – Lunja! Ništa nije kazala, samo se skromno povukla sasvim u cošak da
ostalima nacini mjesta i sve ih je gledala srecno i s ljubavlju svojim velikim precrnim ocima.
Bila je radosna što su pored nje i što su pobjegli od pljuska.
– U jazavcevu jazbinu da se uvucem, tamo bih sigurno Lunju našao – uvjeravao je
ostale djecake Stric, njezin komšija. – Vidio bih je gdje sjedi i bulji u kuma jazu onim svojim
garavim ocurdama.
6
Nije zato ni cudo što je Stric, pri pomenu Lunjina imena, poceo da vice i da se
zabrinuto roguši.
– Da znaš Jovance, ona ce nas prva pronaci, budi u to siguran.
– Kako ce nas naci ako joj niko ne rekne? – cudio se mali harambaša.
– Kako? Šta ja znam kako. Ima ti ona za te stvari nos. Samo se uputi kroz šumu i –
njuc njuc! – evo je usred Gaja, na Tepsiji.
– I stane uz drvo, gleda nas! – dopuni ga Jovance.
– Bulji kao pecen brav, i ne trepce!
– Pa nece nas valjda izdati ako nas i pronade – poce da ga tješi Jovance.
– E, to vec ne znam – iskreno priznade Stric. – Ona cuti cak i kad je tuku, a ja se, na
primjer, tako slavno dernjam da se pola sela sleti oko moje kuce.
Pretresoše i ostale dake kakav je koji i je li pogodan za družinu, a na rastanku Stric još
jednom potvrdi da vec od sjutrašnjeg dana krece da "kupi vojsku".
IV
Grupa djevojcica s grajom se vracala iz škole i upravo kad su prolazile pokraj gusta
ljeskova žbunja obavijena divljom lozom, jedna od njih preplašeno vrisnu:
– Jao, noge! Eno nogu!
Curice se skameniše u mjestu. Iz cubasta žbunja zaista su virile necije duge zaprašene
noge i kao da nekom daju lukav tajni znak, one istog trena poceše micati prstima, a zatim i
citavim tabanima.
– Pst, micu se! – prošaputa jedna djevojcica.
– Micu se kad ih ja micem! – zabobonji iz žbuna neki djevojcicama dobro poznat glas.
Citava grupa sad malo slobodnije živnu. Nije tamo, znaci, nikakav razbojnik, mrtvac ili
nešto slicno. To je neko od poznatih.
– Ej, pokaži se, nemoj nas plašiti.
Prsti na nogama opet obijesno poigraše. Djevojcice su i dalje neodlucno stajale, a onda
se iz grupe izdvoji mirna Lunja i pode prema žbunu.
– Radoznalice prokleta, svud ti moraš prva zaviriti! – dreknu iz lijeske ljutiti glas i na
put s praskom iskoci glavom i bradom – Stric.
– Ehe-he, jeste li se prepale?
– Da znaš, tužicemo te ucitelju da nas plašiš! – svadljivo viknu jedna djevojcica.
– Ne idem ja više u školu pa da me ucitelj izbije kao tebe danas – doceka Stric.
– Eto baš nije mene, nego Doku Potrka! – zlurado zakrešta svadalica.
– A koga još?
– E baš ti necu kazati!
– Ne znaš, pa zato neceš. Ne znaš, ne znaš, baš, baš!
– Znam, baš znam: Doku Potrka i Lazara Macka, eto ti! Obojicu je danas istuk'o. Eno
ih, ostali su u zatvoru.
Lukavom Stricu ništa drugo nije ni trebalo nego da sazna ko je bio bijen u školi. Eto
novih junaka u družinu. I to baš Macak i Potrk, dvije delije iz cetvrtog razreda kakve se samo
zamisliti mogu. I Potrk i Macak bili su nadimci. Potrka su zato tako nazvali što je trkom i
dolazio u školu i vracao se kuci, potrkivao je i onda kad na tablu izlazi. Jednom su mu cak, u
jednoj crkvenoj procesiji, dali da nosi pred narodom krst, a on ga je pograbio i trkom pojurio
oko crkve tako da su babe digle viku:
– Držate ga, odnese krst!
Naravno, procesija se pokvarila, Doko dobio batine i nadimak "Potrk".
Lazar Macak bio je omalen i prgav djecak, gotov uvijek na svadu i boj ako ga samo
neko naljuti. Nije se bojao ni mnogo starijih i vecih od sebe i smjelo se zalijetao na njih
frkcuci kao srdit macak. Drugovi su ga voljeli zato što je bio vesele cudi, okretan, otvoren i
veliki majstor za pravljenje najrazlicitijih igracaka: pušaka i prskalica od zove, zamki za ptice i
zeceve, raznih vrteški, cigri, strijela, pracki i bezbroj drugih mudrolija. U kuci svog oca, kolara,
on je na tavanu imao citavu malu radionicu u kojoj je dacima popravljao noževe, polupane
tablice i kutije od pera, pernice. Popravio je cak i stari školski globus, samo je na njemu
7
Zemljanu kuglu malo i suviše nakrivio, pa je licila na pijanca koji se upravo sprema da legne.
Po školi je kružila prica: Lazar Macak bio ljut pa nakrivio Zemlju!
Mnogi bivši daci te škole citavog života zamišljace Zemljanu kuglu u onome položaju u
koji je postavljena vještim rukama djecaka Macka na polumracnom tavanu seoske kuce, uz
opasno zuzukanje osa, koje su mališanu smetale i pokvarile mu majstoriju.
Naš preduzimljivi Stric sad se ponovo postavio u zasjedu da saceka ove dvije delije koje
su camile u školskom zatvoru, "u tamnici kuci neobicnoj".
Prvi se na vidiku pojavio Doko Potrk. Jurio je drumom kao da ga vija roj pcela, bijesno
pseto ili kakav Gligorije crkvenjak s toljagom na ramenu.
– Stoj! – ispade preda nj dugacki Stric, a zahuktali Doko, prije nego se mogao
zaustaviti, još dvaput optrca ako Strica i tek onda zastade još uvijek pocupkujuci i podviknu:
– O-op, sto-oj!
– Tebe danas istukoše, a? – priupita Stric.
– Izmlatiše, brate, sve po nogama, po mojim brzim trcaljkama! – veselo doceka Doko i
obazre se kao da mu je ucitelj još za petama. – Kako li samo tako brzo do tebe stiže taj glas,
brže nego ja sam?
– A bi li ti pošao sa mnom na jedno mjesto gdje nece biti tuce i batina? – lukavo zaškilji
Stric.
– Evo me odmah! O-op! – i Doko pojuri drumom.
– Ej, stoj, kuda ceš?
– Pa tamo gdje ne tuku! – viknu Doko vracajuci se trkom.
– A gdje je to?
– Da, zbilja, nijesi mi još ni kazao. Gdje je?
Kad mu Stric isprica za Jovanceta i Tepsiju, Doko samo veselo podvrisnu i stušti se
putem u pravcu Prokina gaja.
– O, op, juriš u hajduke!
Ubrzo se drumom pokaza i Lazar Macak. Po onome kako je išao, vidjelo se zaista da je
zasluživao svoj nadimak. Zavirivao je u živicu, cackao po okolnom žbunju i zvjerao za pticama
kao kakav proskitani seoski macak, lukava beskucna macorina, koja samo cunja i gleda što ce
zdipiti na zemlji, ispod zemlje i na drvecu. Od takvih su samo zvijezde sigurne, pa i one po
citavu noc nepovjerljivo žmirkaju kao da ce reci:
– Kuda li se to ti smucaš, protuvo jedna, kad sav pošten svijet spava?
Kad Macak stiže do žbunja za kojim se krio Stric i poce okolo njuškati, dugajlija skoci
pred nj i dreknu:
– Pis, macane!
Lazar prestrašeno odskoci u stranu, ali se brzo pribra i borbeno naroguši.
– Hoceš da se biješ? Cik!
– Tebe su vec izbili – poce da se ceri Stric. – Ih, da sam na tvom mjestu, ja više ne bih
ucitelju u ruke.
– Bogme i necu! – planu prgavi Macak.
– Pa kuda onda misliš?
– Smislicu nešto kod kuce na tavanu. Ja se uvijek gore zavucem kad nešto smišljam.
– Dodi u našu družinu – predloži mu Stric i sve mu isprica o Jovancetu i o logoru
Tepsiji. Macku sinuše oci.
– Oh, šta li cemo sve tamo naciniti da samo znaš. Pusti me, idem odmah na svoj tavan
da mislim. Eto me sutra u Gaj.
V
U Prokinu gaju, u logoru male diružine, Doko Patrk, zahuktan kao ždrebence,
optrcavao je poljanak Tepsiju. Stric je dokon jahao na grani stare bukve, a Jovance i Macak
su vodili ozbiljan razgovor.
– Kako ti se dopada naš logor? – ispitivao je Jovance.
– Dobro je skriven u hladovini...
– A šta cemo kad udari kiša? – sjeti se razboriti Macak.
8
– Zar ne vidiš ovu bukvetinu nad nama, zaklonila je citavu Tepsiju.
Macak diže pogled, ozbiljno osmotri mocan zelen svod nad glavom i uvjerljivo rece:
– Prokisnuce.
– Davoli me oderali ako prokisne i za najveceg pljuska – povika Stric odozgo s grane. –
Ja cu citav dan prosjediti pod ovom bukvom, pa da pada ne znam kakva kiša.
– A bude li kišovito i sutradan, šta onda? – zaškilji Macak. – Prokapace i kroz najgušcu
krošnju.
– E, toga se vec nijesam sjetio – prostodušno priznade Stric.
– Onda se mora praviti neka koliba – predloži Jovance.
– To sam i ja sinoc na tavanu smslio – rece Macak. – I još sam nešto smislio, ali
žestoko.
– Šta to, šta to?! – u trku upade Doko i radoznalo užiži ocima.
– E, za tu nam rabotu treba i jedno magare.
– Šta tu treba magare! – poskoci Doko. – Evo mene. O-op, ja sam brži od svakog
magareta.
– E, kada bi bilo na trku, ali tu treba nositi, i to dobar tovar – poce da objašnjava
Macak. – Hocu svoju radionicu s tavana da preselim ovamo.
Dugajlija Stric hitro se smandrlja s grana.
– Dovešcu svoje magare. Mogu još nocas. Idem s njim u mlin pa kad se budem vracao.
Toga poslijepodneva, dok su Lazarevi radili u polju misleci da je djecak u školi, Jovance
i Lazar prevukoše s tavana sav onaj krš od razne starudije i alata koji je Macak s ponosom
nazivao "moja radionica". Sve to posakrivaše iza jedine živice u dnu bašte, tamo gdje niko
nije zalazio.
Uvece se oprezni Macak jedva nekako izvuce neopazice iz kuce i pode na drum da
saceka Stricev povratak iz mlina. Napinjao je uši i buljio u tamu, ali što je više naprezao vid,
okolni žbunovi i drvece dobijali su sve cudnije oblike. Pojaviše se neki divovi visoki deset
metara, zamahaše dugim rukama avetinjske babe, umjesto trnova žbuna cucao je crn
medvjed.
Lazara Macka podide jeza. Cvrsto zatvori oci i poce da šapuce:
– Znam ja, znam, nijeste vi ni babe, ni divovi, ni medvjedi. Sve je to drvece.
Pa da bi se još bolje ohrabrio, on glasno zovnu:
– Lazare!
Odmah zatim odazva se sam sebi izmijenjenim glasom:
– Šta je?
– Bojiš, li se? – pitao je debeli glas.
– Ne bojim.
– Lažeš! – tvrdio je kobajagi onaj dirugi.
– Bogami ne lažem! Ne bojim se ni koliko za mali prst. Ni ovo mu nije bilo dovoljno, pa
zato viknu i trecim glasam, piskavim, ženskim:
– Šta to vas dvojica pricate?
– Šta je tebe briga! – doceka obicni Lazarev glas.
– Šta je tebe briga! – ponovi i onaj debeli. Tek što je Macak tako sam sebe malo
okuražio, iza okuke druma zacu se pjesma:
"Tele rice, domacica vice: Zašto riceš, izjeli te vuci!?"
– Aha, evo Strica! – poveseli se Macak. – Prepao se pa pjeva. Ih, a još je u društvu s
magarcem! Istrcao je na put i još poizdalje povikao:
– Ej, Strice, pjevaš li to da odagnaš strah? Stric je jedva docekao da cuje drugarev glas
pa, obradovan, odgovori sasvim iskreno:
– Tjeram ga, ali on stalno kaska za nama i škaklja me po vratu. Pobjegao je tek sad
kad si se ti javio.
– Ehe, zna on da se Lazar nicega ne boji! – isprsi se Macak.
Provukoše se po mraku do one živice podno bašte i poceše da tovare magare.
Cega li se sve tu nije našlo i cim li sve jadno magare nije optereceno!
U Striceve prazne mlinarske vrece najprije su pobacane sitnije stvari: šarafi, ekseri,
stare turpije, brusovi, skoble, tesle, dlijeta, cekici, kliješta, izlizana bradva, kutija od masti za
cokule marke "arap", šila, burgije, zumbe, probojci, kresivo, kremenje, polovina od mašica,
donja konjska vilica, jagnjece krzno, tocak od kolica, šivace mašine i neke ogromne mamuze,
9
zatim nekoliko potkovica obicnih i "turskih", pa razne kuke, lanci, kutija od sata budilnika,
neko staro prošupljeno sude i još bezbroj drugih stvari, i bezimenih i s imenom.
– Hm, ovdje ti još nedostaje samo pop s bradom i Madar sa štapom, pa bi sve bilo u
redu! – zacudeno progunda Stric.
Povrh one dvije vrece na magarecev samar naslagaše, natovariše, objesiše, natrontaše
i privezaše još vazdan koješta: suvih dasaka, obruceva, sindžira, kostur drvena sedla, pola
kolske rude, a sve to pokriše izderanom austrougarskom zidnom kartom Bosne i Hercegovine,
koju je Macak našao na školskom tavanu.
– E, sad je sve gotovo!
– Da je bio dan, ispod toga ogromnog tovara bi se vidjele samo magarceve noge, dio
njuške i jedno uvo koje je virilo kroz rupu na geografskoj karti, i to baš negdje izmedu Bihaca
i Travnika.
– Naprijed, Sivce!
Magarac samo u neprilici mace svojim himalajskim uvom iznad bihacke ravnice kao da
dalekim zvijezdama nad sobom daje znak da i one pogledaju ovaj kolarsko-kovacki muzej na
njegovim ledima, ali se ni za dlaku ne pomjeri s mjesta.
– Sijevaj, Sivce! – glasnije rece Stric i razmahnu prutom. Zveknu starudija.
Sivac je i dalje uporno cutao kao da u sebi prijekorno misli:
"Bezdušnici jedni, nije vam dosta tolikih krntija, nego mi još odozgo dodadoste Herceg-
Bosnu!"
Prut nije ništa pomogao, jer je magare prosto bilo oklopljeno gvoždem i drvenarijama
kao kakav srednjovjekovni vitez. Zato Stric popade s njega onu kolsku rudu i raspali ga svom
dužinom – krr!
Istog trenutka Sivac dipnu i trkom nadade u noc. Za njim se stuštiše Lazar i Stric
odredujuci pravac prema zveketu starudije.
– Stoooj!
Magare na drumu naleti na pripitog seoskog crkvenjaka, koji se odnekle kasno vracao,
a ovaj, prestrašen od neobicna klempava cudovišta, strugnu preko polja i pljesnu u baru, u
neko staro mocilo za konoplju. Tu je još dugo cucao u žabokrecini, krstio se i gundao:
– Oce naš, iže jesi, ono je bio sam davo! Kako li je samo naoružan, sve zvoni!
Lazar i Stric na kraju su jedva uhvatili magarca i za ular ga povela kroz Protin gaj.
Pipajuci, spoticuci se i zvececi tovarom, jedva nekako doguraše do logora Tepsije i tu
rastavariše Sivca.
– Ti se sad vracaj kuci, a ja ostadoh da ovdje spavam – rece Stric pipajuci ubijeno
koljeno. – Kazacu kod kuce da sam nocio u mlinu.
Macku se nije vracalo samom kroz šumu, pa poce da ga straši:
– A zar ne misliš na vuka?
– Nek na nj misli magarac – progunda umorni Stric. – Izreka veli: ujeo vuk magarca, a
ne: ujeo vuk Strica!
– A ti bar vici "ku-ku-ku" dok ja ne izadem iz Gaja – zamoli ga Macak. – Manje ce me
biti strah.
Dok je Lazar žurio, spoticao se i pipao kroza šumu, Stric je neko vrijeme marljivo
kukao, a kad se pucketanje suvih grana udalji, on se nešto dosjeti, pa stade iza svega glasa
da tuli oponašajuci vucje zavijanje:
– Auuu! Av-av-auuu!
Pri kraju Gaja, na onoj strana kud se izgubio Macak, zacu se neki lom i kršenje. Stric se
prosto zavali od smijeha:
– Aha-ha-ha, cuješ li, Sivce, kako naš junak struže!
Još nekoliko puta zapitao je Sivca šta misli o Mackovoj hrabrosti, ali kako se magarcu,
ocito, nije pricalo, Stric na kraju mudro zakljuci:
– Imaš pravo, treba spavati.
Djecak se pokri jednom vrecom i kartom Bosne i Hercegovine, a druga vreca, prostrta
pod njim, ucini mu se kao najmekša slamarica na kojoj on brzo potonu u dubok mlinarski san.
VI
10
Rano jutarnje sunce tek što je pocelo ovdje-ondje da se probija kroz guste bukove
krošnje i da pada po šumi vesela okca kad se Lazar Macak oprezno ušunja u Prokin gaj. U
ruci je nosio dobro naoštreno sjekirce i zvjerao lijevo-desno kao da nešto ocekuje. Onda
sastavi ruke oko usta i javi se glasno i otegnuto:
– Ku-ku-ku-ku!
Tišina. Šapuce samo ustreperen list i negdje šuška sakriven kos. Macak se rastuži.
– Jadni moj Stric, nocas ga je zaista onaj vuk pojeo. Dobro sam ga cuo kako zavija.
Djecak izvuce iz njedara nekakvu starinsku kuburu, pa sjekiricu uze u lijevu, a kuburu u
desnu ruku i tako, gotov za bitku, još opreznije krenu prema logoru Tepsiji.
– Sad neko ima da pogine!
Prvo što je smotrio u plitkoj dolini bila je neka siva zvijer koja je, sagnute glave,
vjerovatno nešto jela. Macku odumriješe noge:
– Vuk! Doruckuje ili magarca ili Strica.
Kako bi sad Macak rado strugnuo, kad bi samo vladao nogama! Ali, umjesto nogu, pod
njim su dva drvena stuba, dvije krute ledenice, ne možeš ih pomaci s mjesta. Može sad
vucina slobodno prici i smazati ga kao pitu gužvaru, on se ni lecnuti ne može.
A kubura? Kad ona grune, sam bi davo pobjegao.
Macak nanišani u hrbat zvjerke, zatvoru, oci i povuce za obarac.
Kvrc!
Prevari ga vjerna kubura, ne opali. Kvrcnu samo oroz, ali to majstora Macka više uplaši
nego da je zagrmio top.
– Pazi, zaboravio sam da je potprašim barutom! E, jesam neka šeprtlja.
Ono zvijere, kao da je slutilo da se radi o njegovoj koži, odjednom podiže glavu i
zagleda se pravo u Macka. Djecaku od straha stadoše oci.
– Majko mila, koliki je! Gle mu samo ušiju! Pa gle... Pa on ima ular na glavi! Zaularen
vuk, ej!
Kvrc, kvrc! – kresnu dva-tri puta nešto u Mackovoj glavi i onda pred njim sinu jasna
vesela svjetlost,
– Pa ovo je Stricev magarac Sivac! U dva skoka bio je kod magareta i oduševljeno stao
da ga grli.
– Dragi moj, rodeni, pametni! Baš mi je milo što si to ti, a nije vuk! Volim te više nego
deset vukova!
Kad ga minu prvi talas razdraganosti, tek tada se sjeti da pogleda šta je sa Stricem.
Ispod karte Bosne i Hercegovine culo se šumno struganje i citava teritorija odizala se i
spuštala u ritmu Striceva disanja kao da to dolje, u podzemlju, šušti pritajen vulkan i sprema
se da Bosnu baci u vazduh.
– Cekaj, cmavalo jedno, sad ceš vidjeti! Macak pograbi podužu suvu granu, raspali
njome po karti i hitro skoci iza velike bukve. Istog trena citava Bosna i Hercegovina poletješe
uvis i prevrnuše se na leda, a ispod njih iskrsnu Stric, cupav, razbarušen i unezvjeren.
– Jao, propadoh!
Prestrašeno je buljio oko sebe, jer je upravo sanjao kako pade s neke kruške. Kakve,
vraga, kruške kad je nad njim bukva! A osim toga, kad je vec pao s drveta, trebalo bi da ga
bole noge i tur, a gle – njega bole ramena! Šta je sad to?
Zacudeni Stric zagleda se u svog magarca i progunda:
– Što zuriš u mene, budalo?! Pao, pa pao, što se to tebe tice!
Kako je još uvijek bio pospan, on prigrnu Mackovu vrecu i ponovo leže.
– Ehe, idem opet na onu krušku. Tek sam bio poceo da berem.
Iza bukve se opet pokaza Mackova glava. Udarac ponovo tresnu po spavacu.
Stric skoci sad još više poplašen.
– Šta je sad ovo?! Batine s neba padaju ili... Djecak popade magarca za ular.
– Ti si se na mene ritnuo, priznaj!
– Možda jesam, a možda baš i nisam.
Djecak smotri prelomljenu granu i zabezeknu se:
– Pa ti si to mene granom, a?! Kako si to izveo, deder?
Kako je magarac i dalje mirno stajao i cutao, Stric uze da gunda u velikoj neprilici:
– Dobio sam po ledima, grana je tu, prelomljena, a Sivac nema ruku! Šta onda? Ili je
11
ovo neko cudo ili sam ja magarac još veci od Sivca!
– Ti si magarac, i to najveci! – dreknu Macak iskacuci iza bukve.
I opet prestrašen i iznenaden, Stric mu skoci u susret, zgrabiše se od radosti u pleci,
porvaše i poguraše, dok se ne spotakoše o Sivca i oba padoše na zemlju. Tek tada zaduvan i
crven, Stric spazi svoj slamni šešir i povika:
– Šta je ovo? Neko mi izgrizao šešir.
Zaista, pola oboda Striceva šešira bilo je otkinuto i nekud išcezlo.
– Stoj! – povika Macak. – Znam ko je kriv. Virio sam iza drveta i mislio da to tebe jede
vuk, a kad ono Sivac ...
– Jede moj šešir! – zapanjeno dodade Stric. – Ej, crni Sivce, zar ne nade boljeg
dorucka?!
Kad biste sad kazali da se Sivac pravdao i kleo kako nije ni takao šešira, to ne bi bilo
istina, niti bi vam ko vjerovao. Sivac je, pravo da reknemo, ponovo krenuo da zagrize
pokazani šešir misleci da mu ga nude, ali je Stric hitro trgao ruku.
– Jedi svoj ular, a ovo je krov za moju glavu!
Samo je sad nevolja bila u tome što je taj Stricev slamni "krov" s jedne strane bio
odvaljen, a tako kusa krova stidjela bi se najcrnja ciganska kovacnica, a kamoli ne bi jedna
ovakva, kicena hajducka glava kao što je bila Striceva.
– Šta da radim s ovim cudom? – zabrinu se djecak. – Lazare, ti si majstor, daj pomozi.
Kad si znao popraviti Zemaljsku kuglu, umjeceš i ovaj šešir za moj "globus".
Macak uze šešircinu u ruke, znalacki je zagleda, coknu dva-tri puta jezikom kao što to
cine odrasli majstori kad procjenjuju neku krntiju, a onda zamišljeno rece:
– Hm, hm, hm!
– Šta ti znaci to tvoje "hmakanje"? – radoznalo ce Stric.
– Prvo "hm" znaci da je tvoj škrljak mnogo oštecen, drugo "hm" da mi treba igla i
konac, a trece "hm" kaže da mi valja naci nešto od cega cemo naciniti pojedeni kraj oboda.
– Može li kakav komad lima? – upita Stric.
– Ta nije tvoj šešir crkva pa da ga limom krpimo. Bolje bi bilo da uzmemo kakvu sargiju
iz magarceva samara.
– A zar sam ja magarac? – pobuni se Stric.
– Ama, nijesi, brate. Magare ima cetiri noge, a ti samo dvije. Taman si za pola
magarca.
– A zajedrio s tobom sam citav catavcati magarac! – doskoci mu Stric i oba udariše u
tako grohotan smijeh da cak i Sivac diže glavu i prijekorno ih pogleda kao da veli:
– Budale il' se smiju il' po glavi cešu!
Najzad Macak pronade u svojoj "radionici" veliku iglu za šivanje samara, zvanu
"samarnjaca" ili "cuvaldus" zatim jak i debeo konac i, konacno, cvrst karton od jedne kutije u
koju je nekad bio pakovan otrov za pacove. Na kartonu je pisalo crnim štampanim slovima:
"Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine!"
Stric procita neobican naslov i poce da se buni:
– Ih, ko bi to nosio! Pa to ce onda ispasti da sam ja neki otrov za pacove.
Lazar se nasmija.
– Pa i mene zovu Macak, a to je smrt za miševe. Taman spadaš u moje društvo.
Macak je tako popravio šešir da je izgledao nov novcijat. Dodao mu je cak i pantljiku
nacinjenu od poruba stare djevojacke marame i zatakao iza nje tri cvijeta ciklame.
– Evo pa probaj, izgledaceš za petnaest godina mladi.
Stric veselo nakrivi svoj slamnato-kartonsko-ciklamni šešir s pantljikom. Istinu budi
receno, nije baš izgledao petnaest godina mladi, jer je ranije imao svega dvanaest, ali je tako
sa slamom, ciklamom i djevojackom trakom, licio na veseo seoski jesenji vašar na kome
cupoglava curica prodaje najbolji "antipacolin".
– Ihaj, ovo treba da vidi citav svijet! – veselo povika dugonogi djecak i brzo zagrebe uz
prvu bukvu. Popeo se do na sam vrh, sve dok mu glava nije izronila povrh treperava mora od
lišca.
– Ehej, narode citavoga globusa, pogledajte moj šešir!
12
Od približno dvije i po milijarde ljudi na ovome svijetu baš niko nije primijetio znameniti
šešir. Izgubljen u zelenu šumsikome moru, ispod nebeskog okeana, on je bio zapažen samo
od strane izlizanog tanjušnog jutarnjeg mjeseca, koji s cudenjem naheri glavu i poce da srice
cudnovat natpis:
"Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine!"
VII
Družina malog Jovanceta polako je rasla. Dan-dva poslije Macka i Potrka, Stric je u
logor doveo novog druga, Niku Culibrka. Ovaj vojnicki salutira i pozdravi na engleskom:
– Halo, bojsovi! (Zdravo momci!)
Nikin otac Mile, zvani "Majkel", radio je dugo godina u Americi kao rudar, farmenski
radnik i kauboj (cuvar stoke), a kad se otuda vratio, miješao je u naš jezik mnogo engleskih
rijeci, ženu Maru zvao je "Meri" a oca Durda "Dan", a sina Nikolu "Nik". Zbog toga je citavo
selo, pa i daci u školi, djecaka zvalo Nik.
Nik je nosio plave pantalone prekrojene od oceva radnickog kombinezona i kaubojski
šešir široka oboda, pa cim je stigao u logor, odmah je pomracio slavu Stricevom priprostom
šeširu od slame i kartona. Ono, istina, americki kauboji jašu konje, a Stric je obicno jahao
magarca, pa je zato i bio red da nosi obican slamni šešir, jer ni njegov Sivac nije bio baš
narocito gizdav.
Ubrzo iza Nike Culibrka stiže u mali logor i drugi "inostranac", dak Ivan Popovic, zvani
"Vanjka". Njegov otac bio je u prošlom ratu zarobljenik u Rusiji (vojenopljeni) i tamo se
oženio Ruskinjom. Ivan-Vanjka – bio mu je najmladi sin, djecak plavokos kao zrela raž i tako
krupan i temeljit da su ga sva djeca zvala Vanjka Široki.
Tako je sad mala družina, na veliko Jovancetovo zadovoljstvo, imala svoga
"Amerikanca" i svog "Rusa". A zar je lako naci takvu hajducku družinu?
Jednoga dana za Stricem doskita i jedan nezvan gost, koji ni po cemu nije spadao u
ovo odmetnicko društvo cetvrtoškolaca. To je bio mali Nikolica, dak prvog razreda, svojeglav i
ljut djecacic, crn kao Arapin. On je za sobom uvijek na uzici vodio svoju, svakom poznatu,
žutu kuju Žuju i cim bi neko poceo da ga zadirkuje, on je puštao uzicu i podvikivao:
– Drži ga, Žuja!
Vjerna kuja smjelo je jurišala na bezobraznika i tako je mnogi okacenjak odjurio
poderana tura, srecan što je citavo ostalo ono što se krije iza tura.
Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u citavom selu bio poznat po nadimku
"Nikolica s prikolicom".
Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom kuju Žuju i u školu i ostavljao je vezanu u
školskoj šupi. Njegov otac uzalud se protiv toga borio. Jednom je bio i prodao kuju cak u
drugo selo, ali se djecak od tuge odmah razbolio, legao u krevet i smrknuto izjavio da ce da
umre bez svoje vjerne pratilice.
– Eto ti baš, kad nema Žuje, nek nema ni mene!
I vjerna životinja nije mogla bez svoga malog gospodara pa je kod novoga gazde
citavu noc zavijala, sve dok nije prekinula lanac i drugog jutra dojurila svojoj kuci i strpala se
u krevet kod jogunastog bolesnika. Nikolica je, naravno odmah "ozdravio" i odjurio u školu.
Uciteljica Lana nije imala ništa protiv ove djecakove ljubavi prema vjernom psetu i
puštala je mališana da dovodi kuju u školu. Medutim, novi ucitelj opazio je poslije nedjelju
dana da Nikolica dovodi Žuju i veže je u šupi, pa je strogo naredio:
– Da te više nisam vidio s tom cobanskom džukelom, jer cu odmah zvati poslužitelja da
je umlati, a i ti ceš dobiti svoje.
Toga dana rastužen Nakolica uz put rece svojoj kuji:
– Žuja, gotovo je sa školom. Kad ne daju tebi, necu ni ja ici.
Kako je Striceva kuca bila blizu njegove, Nikolica je brzo zapazio da se svi daci bjegunci
od škole cesto sastaju sa Stricem i nešto potajno dogovaraju.
– Sigurno se negdje zajedno kriju – dosjecao se mališan. – Kako koji pocne bježati od
škole, evo ga vec kod Strica.
13
Jednog jutra, kad je bilo vrijeme za školu, Nikolica povede Žuju i uputi se nazorice za
Stricem. Kad je stigao vec na ivicu Prokina gaja, dugacki djecak spazi da mališan s psetom
skrece sa seoskog druma pravo za njim.
– Kuda si pošao? – okosi se Stric.
– Za tobom.
– Vracaj se odmah.
– Necu!
– Vracaj se kad ti kažem jer ako te... Stric poprijeti šakom i požuri kroz Gaj, ali mali
opet krenu za njim.
– Marš natrag, cuješ li! – povika Stric, pa pograbi sa zemlje neki suvarak i baci se na
mališana. Kuja skiknu i odskoci u stranu. Nikolica planu i pusta uzicu.
– E cekaj sad! Žuja, drži ga!
Kuja zaurla i jurnu za Stricem. Dugonogi djecacina, videci da nema šale, skoci do prvog
stabla i hitro se uspuza na drvo. U posljednjem trenutku Žuja se zaskoci, dohvati ga za nogu i
skide mu prostranu cipelu.
– Ajoj, zakla me – prepade se djecacina, pa se uspuza sasvim u krošnju drveta i
ukliješti se u grane.
– Aha, šta ceš sad?! – zlurado doceka Nikolica i sjede pod bukvu zajedno s kujom.
– Odlazi odatle! – povika Stric s grana.
– Necu!
– E, ni ja necu da sidem, šta mi možete ti i tvoja ružna kujetina.
– Ja i Žuja pricekacemo.
– A ja necu da sidem ni za sto godina! – zainati se Stric.
– A ja i Žuja cekacemo trista godina! – prkosio je Nikolica. – Mi smo ponijeli rucak.
– A ja cu ostati hiljadu godina! – viknu Stric.
– A ja i Žuja cekacemo hiljadu stotina i pedeset godina! – glasno se prodera Nikolica
kao da je kazao najveci broj na svijetu.
– A ja cu se na drvetu i oženiti, pa kad li te moja djeca pojure štapovima kroz Gaj! –
zaprijeti Stric.
Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamišljeno cupnu nosic, pa se istom nešto dosjeti i
graknu:
– I moja ce se Žuja ošteniti, pa kad li štenad zaokupe tvoju djecurliju!
Vidi Stric da s upornim Nikolicom nije lako izici na kraj, pa okrece drugi list:
– Zbilja, Nikolice, kud si ti to jutros pošao?
– Pa tamo gdje se vi krijete.
– Ee, pa ti ne možeš tamo! – otegnu Stric s drveta. – Nama dolaze samo oni koje je
ucitelj istukao.
– A meni ucitelj ne dâ da Žuju dovodim u školu – požali se mališan. – Kad ona ne
može, necu ni ja da idem.
– Pa šta ceš onda raditi?
– Sakricu se svaka dan u šumu dok me vuk ne pojede – tužno progunda djecarac.
Sad se i Stric rastuži.
– Ništa se ti ne boj, ne damo mi tebe. Ima nas ovdje... Ih!
– Eh, ima vas, a tjerate jednog malog djecaka da ga vuci rastrgnu.
Stric hitro spuznu s drveta, zagrli mališana i uze da ga tješi.
– Ne damo mi, bogami, svoga Nikolice. Hajde ti sa mnom.
– Necu! Baš nek me vuk pojede.
– Eh, poješce on Žuju, a tebe ce ostaviti!
Ovo je upalilo. Djecacic uplašeno pogleda svoju kuju i skoci na noge.
– Hajdemo brzo!
U logoru docekaše Nikolicu srdacnije negoli se Stric tome nadao. Cim ugledaše njega i
njegovu Žuju, diže se vesela graja:
– Ehej, evo Nikolice s prikolicom! – povika prvi voda družine Jovance i njegovo lijepo
crnpurasto lice radosno zablista. Igrao je izvijenim sastavljenim obrvama i u osmijehu
pokazivao sjajne bijele zube. – E baš nek ste došli i ti i Žuja.
– Ja i Žuja lovicemo zeceve! – doceka Doko Potrk, uze od Nikolice uzicu i zajedno s
kujom pojuri ukrug oko citavog logora.
14
– Pravicemo Žuji kucicu! – predloži Lazar Macak.
– Ol rajt! (Vrlo dobro!) – složi se Nik Culibrk, a Vanjka Široki samo se zadovoljno
pljesnu rukom po bedru kao da ce reci:
– Kad nešto zagusti, tu sam!
Tako je Nikolica s prikolicom, dak prvog razreda, na opšte zadovoljstvo citavog logora
Tepsije, primljen u odmetnicku družinu cetvrtoškolaca.
VIII
Šumom je šuškalo i švrljalo jesenje jutro ogrnuto prohladnom sjenkom. Družina se tek
bila iskupila u Tepsiji i pocela da larma kad Jovance ustade, pride staroj bukvi i stade uza
samo stablo, svecan i ozbiljan. Galama odmah prestade.
– Nešto se sprema – prošaputa Stric.
– Djecaci! – poce Jovance. – Mi se moramo zakleti da necemo nikom kazati gdje se
nalazi naš logor, da jedan drugog necemo izdati i da cemo jedan drugog svuda braniti i
pomagati. Tako su radile sve hajducke cete i družine.
– Ima to i u pjesmi, ja sam citao! – požuri Doko Potrk.
– Ol rajt! – složi se Nik Culibrk. – I meni je tata pricao jednu takvu pricu.
– Pa da se zakunemo – progunda Stric i presta da štrpka svoju kukuruzu. Hocemo
odmah?
– Hocemo, ali ne ovdje – rece Jovance. – Ja sam nešto drugo smislio. Zaklecemo se na
grobu hajduka Jovanceta.
Svi se djecaci na precac uozbiljiše. Sjenka davnog hajduka prominu sjenovitim Gajem.
Bljesnu njegovo srebrom okovano oružje. Nešto zaškripa duboko u šumi. Zar to ne vuku
glomazni turska top da gadaju hajdukovu kolibu?!
– Jovance!
Hajdukov grob cuti u sjenci divlje kruške na ivici Gaja. Tamo se valja zakleti na vjernost
ceti i drugovima.
– Oho, pa to je nešto ozbiljno! – tiho rece cak i veliki obješenjak, Doko Potrk.
– A šta cemo s Nikolicom, on je malen za zakletvu? – sjeti se Stric.
Djecacic se naroguši.
– Šta, ti misliš da ja ne znam cutati?! Dabogda crkli i ja i Žuja ako rijec proslovimo!
Okupljeni oko groba "slobodarskog hajduka, koji je smjelo prkosio svakoj sili i nepravdi,
ovi nedorasli djecaci, istinski uzbudeni, zarekoše se da ce jedan drugom biti vjerni i da se
medu njima nece naci izdajnik koji ce ucitelju batinašu odati gdje se kriju mali odmetnici.
– Izdajnik! To niko nece postati!
U ovoj zemlji gdje je sve do juce sijevala sablja tudinskih porobljivaca, drugarstvo i
vjernost cijenjeni su iznad svega ostalog. Rasuti grobovi cetobaša, ustanika i hajduka nijemo
su pricali prolaznicima o vjernim drugovima koji se ni smrti bojali nisu.
S druge strane, opet, krezube zidine i provaljene kapije starih tvrdava sjecale su
putnika na izdajnike koji su krišom davali znake neprijatelju i odavali tajne branilaca. Iz
mracne pustoši kamenih kula sledi te i danas hladan dah davne kletve:
– Proklet bio izdajica koji je neprijatelja pustio na tajna vrata!
Nije onda ni cudo što su se veseli daci Jovancetove družine sjetili i tako ozbiljnih stvari
kao što su zakletva, drugarstvo ili izdaja. Iako mali, oni su ipak bili djeca svoje zemlje. Zbog
toga se, dok su stajali oko hajdukova groba, našem Jovancetu naresila suza na oku. Zbog
toga je dugacki Stric onako pažljivo skinuo svoj slamnato-kartonski šešir, a Nik Culibrk svoj
kaubojski. Zato je Lazar Macak bio tako ozbiljan, Doko Potrk miran, a Vanjka Široki, ruska
duša, onako tužan. Cak je i mali Nikolica s prikolicom cutao mrko kao da se duri i strogo
gledao svoju nerazdvojnu Žuju kao da je opominje:
– Sad ima da se miruje i glavom i repom! Kad su se vracali natrag u svoju omiljenu
Tepsiju, prvi se javi kolovoda Jovance:
– Sad smo tek prava družina, prava ceta.
15
IX
Za malu družinu sad je nastao najzanimljiviji posao: uredivanje logora Tepsije.
Na prijedlog Lazara Macka najprije se pristupilo izgradnji kolibe. Ide kasna jesen, kiše,
vjetrovi, kako ceš da sjediš samo pod bukvom, pa makar ona bila ne znam kako granata i
gusta.
Tek su poceli da planiraju gdje ce smještati gradevinu, kad se Nikolica nešto prisjeti:
– A kamo kucica za moju Žuju? Zar ona, sirota, da ceci na kiši?!
– Tako je! – složi se Jovance. – Ona ce nam preko noci cuvati logor, kad mi odemo
svojim kucama. Slažeš li se, Nikolice?
Mališan zabrinuto pogleda kuju, pa logor, pa Jovance, pa opet kuju i odvrati teška srca:
– Pa nek ostane.
Kad su poceli da grade psecu kucicu, Nikolica predloži:
– Nacinite malo vecu da se i ja mogu zavuci. Kad bude kiša, ja cu sjediti sa Žujom, ona
to voli.
Majstor Macak pažljivo je izmjerio Nikolicinu visinu i kujinu dužinu i poceo da pravi
kucicu, a ostali su mu pomagali.
Nije to bila bogzna kakva kicena gradevina. Udarili su u zemlju povisoke kocice i opleli
zidove od pruca, a rupe na njima zacepili mahovinom. Krov naciniše od grana i guste divlje
paprati, a unutra nastriješe paprat i suvo lišce. Bila je to zaista udobna kolibica, mracna i tiha,
prosto da se zavuceš i da odmah zahrceš.
– Žuja, evo kucice, ulazi.
Nastade sad nova nevolja: Žuja nece, pa nece ni da priviri u kolibu. Mole je,
nagovaraju, guraju, vuku – aja! Ona samo podvija rep, zakrece glavu od mracna ulaza i
plašljivo skamuce.
Ubaciše unutra komad kukuruze, ali Žuja ni da pogleda.
– Šta da radimo? – zabrinu se Jovance.
Odjednom Nikolica poskoci i viknu:
– Aha, sad sam se dosjetio!
On se cetveronoške uvuce u kucicu i pruži se po šuštavoj prostirci. Žuja odmah uskoci
za njim, okrenu se i leže s glavom prema vratima kao svako pravo pseto cuvarkuca.
– Vidi ti nje! – zacudi se prostodušni Stric, pa i sam krenu da poviri u kolibu, ali Žuja
prijeteci zareža.
– Aha, sad je shvatila da je kucica njezina, brani je! – rece Jovance.
– Ol rajt! – odobri Nik Culibrk, a plavokosi Vanjka samo klimnu glavom kao da i on
potvrduje:
– Harašo! (Dobro je!)
Kad se povede rijec o kolibi za djecake, Stric povika:
– Lazare, nacini i nama istu kao Žuji! To ce biti najljepša koliba na svijetu.
– Istu, istu! – zagrajaše djecaci. Cak se i Jovance složi:
– Nema bolje od Žujine. Na posao, momci!
Poceše da rade bradve, sjekire, pila. Radilo se veselo, bez predaha. Mali Nikolica
dovlacio je citava narucja paprati, mahovine i po punu vrecu suva lišca.
– Opa, alaj ce biti mekano! Spavacemo po citav dan.
Razigra se i odomaci i Žuja, pa uze da se valja i prevrce po donesenoj paprati. Od
obijesti je vukla Strica za nogavicu, propinjala se uz Jovanceta, gurala Vanjku Širokog. Morali
su, najzad, da je vežu za kocic pred njenom kucom jer je smetala u poslu.
Djecaci su se bili toliko zagrijali za posao da umalo ne zaboraviše da podu kucama u
vrijeme kad se i ostali daci vracaju iz škole.
Toga dana svima je bilo žao napustiti logor i zapocetu kolibu. Nikolici je bilo najteže,
njemu je valjalo ostaviti i kuju da cuva logor.
Mališan je otišao do skrivenog potocica-ponornice i donio Žuji vode u olupanoj ciniji iz
Mackove radionice. Zatim je pokupio sve kore iz školskih torbica svojih drugova i sve to složio
pred psecom kucicom.
– Evo, Žuja, veceraj, pa na spavanje. Eto mene sutra rano. Pazi, dobro cuvaj logor!
Iako je iz "razgovora" sa svojim Nikolicom shvatila da joj valja ostati u logoru, Žuja ipak
16
stade žalosno da cvili kad je vidjela da mališan zaista odlazi. Nikolica je morao još nekoliko
puta da se okrece i da joj izdaleka dovikuje:
– Mir Žuja, eto mene sutra! Bogami dolazim, ne varam te!
– Istinu ti veli, Žuja, on je covjek od rijeci! – potvrdivao je Stric važnim tonom odrasla
covjeka.
Kad logor potpuno išceznu iz vida, Nikolica uze kradom da briše suze. Jovance ga
prijateljski zagrli.
– Šta je, Nidžo?
– Ne znam ni ja sam: možda mi je mušica upala u oko ili me je ubo trn u petu.
Vanjka Široki, koji je citavo vrijeme cutao, odjednom se javi:
– Naš je Nikolica najmladi medu nama, a ipak je ucinio za naš logor više od nas sviju.
Ostavio je tamo ono što najviše voli.
– Bogami, baš jesam! – iskreno priznade mališan. – N
Nema komentara:
Objavi komentar